Evo nastavka priče:
Ante je radio sve što je mogao — tovario je drva, pomagao susjedima pri klanju i zidanju, a zimi čistio snijeg. No, godine teškog rada i narušeno zdravlje polako su uzimali svoj danak. Kako su godine prolazile, Marija je bila sve zauzetija ispitima, stažiranjem i prvim poslom u velikoj farmaceutskoj tvrtki u Zagrebu. Telefonski pozivi postajali su rjeđi i kraći, a Ante bi svaki put kad bi ga pitala kako je, s osmijehom odgovarao: „Sve je u redu, dite moje. Samo ti uči i radi, ne brini za starog.“
No, prava istina bila je daleko od toga.
Kada se te hladne siječanjske večeri, bez najave, nakon gotovo dvije godine Marija pojavila na vratima očeve kuće, prizor koji ju je dočekao slomio joj je srce.
U kući je bilo hladnije nego vani. Stara peć na drva bila je prazna i hladna poput kamena, a Ante je stajao usred sobe u iznošenom, zakrpanom radnom kaputu, s vunenom kapom na glavi i rukavicama bez prstiju. Na stolu je stajala samo stara fotografija njih dvoje i otvorena bilježnica s njegovim zabilješkama. Štedio je na svemu — na hrani, na lijekovima, na ogrjevu — samo kako bi svaki preostali novčić sačuvao ako njoj u gradu zatreba.
„Tata… zašto nisi ništa rekao? Zašto nema grijanja?“, jedva je izustila Marija kroz suze koje više nije mogla zadržati, prilazeći mu i hvatajući ga za promrzle ruke.
Ante je pokušao sakriti nelagodu, lagano odmahujući rukom: „Ma dobro je, Marija… Malo se peć ugasila, toplo je meni. Nisi trebala dolaziti po ovoj zimi.“
Marija ga je čvrsto zagrlila i više ga nije puštala. Shvatila je koliku je žrtvu podnio i koliko se u tišini trošio kako bi ona uspjela.
„Više nikada nećeš biti sam i nikada ti više ništa neće nedostajati“, prošaptala je.
Sljedećeg dana Marija je organizirala sve što je bilo potrebno. Kupila je drva za cijelu zimu, popravila peć, napunila kuću hranom i lijekovima te donijela odluku — zatražila je premještaj u podružnicu tvrtke u Slavoniji kako bi bila blizu njega.
Nakon nekoliko mjeseci, svojim prvim većim ušteđenim novcem i uz pomoć kredita, Marija je učinila ono što je Anti natjeralo suze na oči koje cijeli život nije pustio: otkupila je natrag ona četiri jutra obiteljske zemlje pod starim orahom.
Kada mu je donijela vlasnički list, Ante je dugo šutio, drhtavim prstima prelazeći preko papira.
„Rekla sam ti onoga dana na kolodvoru da ću ti vratiti sve“, rekla je Marija s osmijehom.
Ante ju je zagrlio, prvi put u mnogo godina ne kao čovjek koji nosi sav teret svijeta na leđima, nego kao ponosan i
sretan otac.