Evo nastavka priče:
„Ne razumijem“, ponovila je Jasmina, gledajući u crno-bijele pečate i brojeve katastarskih čestica.
Advokat Tomislav uzdahnuo je, skinuo naočale i naslonio se u fotelju.
„Tvoj djed nikada nije podijelio to zemljište onako kako su svi mislili. Kada je prije četrdeset godina pravio ugovor o raspodjeli imovine, napravljena je greška u katastru. Cijela gornja zaravan – uključujući parcelu na kojoj se nalazi porodično groblje, ali i pristupni put do Petrove nove kuće – uknjižena je isključivo na tvog oca Iliju. Tvoj otac je prije smrti sve to, ugovorom o doživotnom izdržavanju i oporukom, prenio direktno na tebe.“
Jasmina je zatečeno šutjela.
„Šta to znači?“, upitala je tiho.
„To znači“, objasnio je Tomislav ozbiljnim tonom, „da Petar, Mira i ostatak rodbine nemaju ni centimetra vlasništva nad tim grobljem. Ali to nije sve. Petar je svoju novu kuću i garažu sagradio na među koja dijelom prelazi na tvoju parcelu, a jedini put kojim može prići svom imanju vodi upravo preko tvoje zemlje. On je godinama tvrdio da je to njegovo, ali crno na bijelo – sve je tvoje. Oni nemaju pravo ni kročiti tamo bez tvoje dozvole.“
Jasmina se sjetila hladnog pogleda strica Petra, podsmijeha strine Mire i trenutka kada joj je buket krizantema grubo istrgnut iz ruku na očevom grobu.
Samo dva dana kasnije, u općini je održana rasprava o rješavanju zemljišnih knjiga. Petar je došao uvjeren da je došao trenutak da Jasminu potpuno izbaci iz nasljedstva i prigrabi imanje. Sa sobom je poveo i Miru i sina Dejana, držeći se pobjednički i arogantno.
Kada je notar otvorio dokumentaciju i počeo čitati zvanične izvatke iz katastra i gruntovnice, Petrovo lice je naglo problijedilo.
„Ovo je nemoguće!“, povikao je Petar, udarivši šakom o sto. „To je porodično! Ja sam tamo gradio, tamo su sahranjeni naši roditelji!“
Notar je samo mirno namjestio papire: „Gospodine Kovačeviću, papiri su potpuno čisti i stari decenijama. Gospođica Jasmina je jedini vlasnik parcele, uključujući pristupni put i grobno mjesto. Vi se nalazite na njenom posjedu.“
U prostoriji je zavladala teška, ledena tišina. Mira je skrenula pogled, nesposobna da progovori, dok je Dejan nervozno gledao u pod. Shvatili su: ne samo da ne mogu uzeti Ilijin dio, već su u trenutku postali ovisni o Jasmininoj milosti. Da je htjela, Jasmina je mogla tražiti zatvaranje prolaza, rušenje bespravno sagrađene ograde i zabraniti im pristup bilo kojem dijelu posjeda.
Kada su izašli iz zgrade općine, Petar više nije imao onaj oholi stav s groblja. Vidno potresen i posramljen, prišao je Jasmini dok je otključavala automobil.
„Jasmina… čekaj“, progovorio je tiho, bez one nekadašnje drskosti. „Mi smo porodica. Možda smo… pretjerali onaj dan na groblju. Znaš kako je u afektu, mislili smo jedno, a ispalo drugo. Nemoj nam zatvarati put, molim te. Razgovarajmo kao ljudi.“
Jasmina ga je mirno pogledala u oči. Pred njom više nije stajao moćni, ljutiti stric, već čovjek koga je pohlepa natjerala da zaboravi na stid i ljudskost.
„Onog dana niste mislili na porodicu kada ste me otjerali sa groba mog rođenog oca“, rekla je Jasmina staloženo i dostojanstveno. „Nisam ja kao vi. Neću vam zatvoriti put, niti ću vam zabraniti da dolazite na grob svojih roditelja. Ali nemojte više nikada dolaziti meni s pričama o moralu i poštenju.“
Sjela je u auto i ostavila ih da stoje na trotoaru, pognutih glava.
Nekoliko dana kasnije, Jasmina je ponovo došla na malo seosko groblje kraj Travnika. Ovaj put niko joj nije stao na put. Položila je buket svježih bijelih krizantema na očev grob, upalila svijeću i u tišini šapnula:
„Evo me
, tata. Došla sam.“