Mirza je još početkom jula primijetio da se na strmini iznad šupe zemlja blago ulegla, a stari betonski propust bio napukao i zatrpan krupnim kamenjem i korijenjem. Zilha je to godinama odlagala, a ni komšije nisu marile za zajednički odvod. Mirza je, bez mnogo riječi i mimo dogovorenih sati, počeo krčiti divlje rastinje, produbljivati drenažni kanal i slagati potporni zid od tesanog kamena kako bi preusmjerio bujicu dalje od temelja. Selo se i tome podsmjehivalo: rođak Hamdo je govorio kako „robijaš kopa sebi zaklon“.
Pravi ispit stigao je krajem oktobra. Maglajski kraj zahvatilo je višednevno nevrijeme kakvo se nije pamtilo godinama. Kiša je padala bez prestanka gotovo četrdeset osam sati, pretvarajući mirne potoke u mutne bujice, a strme seoske padine u klizišta.
U gluvo doba noći, oko tri sata izjutra, Zilha se probudila uz zastrašujuću tutnjavu vode i udarce o prozorska okna. Kroz mrak je čula panično lupanje na ulaznim vratima. Na pragu je stajao Mirza, mokar do gole kože, u blatnjavim čizmama i s krampom u ruci. Došao je pješice iz sela, više od tri kilometra kroz oluju, znajući šta ta količina vode znači za njeno imanje.
Gornji dio brda već je počeo popuštati. Mulj i teška zemlja krenuli su prema plastenicima i šupi. Dok je Zilha na sigurno sklanjala stoku i sitne stvari, Mirza je satima po mraku i ledenoj kiši radio bez predaha. Produbljivao je kanale, čistio nanesena stabla i postavljao improvizovane brane od dasaka i vreća s pijeskom. Voda je prijetila da odnese motokultivator i uništi cjelokupan trud, ali kameni zid i novi kanali koje je ljetos napravio izdržali su najjači udar bujice.
Do svitanja, stihija se smirila. Dok su komšijama niže u selu podrumi plivali u blatu, a voćnjaci bili prepolovljeni klizištem, Zilhin posjed stajao je netaknut — blatnjav, ali bez ijedne veće štete.
Ujutro su se pred kapijom počeli okupljati mještani, među njima i Hamdo, da vide kolika je šteta kod udovice. Zatekli su Mirzu kako iscrpljen, sjedivši na staroj klupi, iz blatnjave šolje pije vrelu kafu koju mu je Zilha skuvala.
Niko nije progovorio ni riječ o zatvoru. Hamdo je samo oborio pogled, a Zilha je, gledajući okupljene preko ograde, mirno rekla: „Držala sam se onoga što radi, a ne onoga što se priča. Da nije bilo ovog čovjeka, ja jutros ne bih imala gdje da se probudim.“
Od tog dana, niko u selu Mirzu više nije nazvao robijašem. Do kraja jeseni, isti oni koji su okretali glavu dolazili su na Zilhin prag da pitaju ima li Mirza koji slobodan dan da i njima pomogne oko međa i kanala. Mirza je poslove prihvatio, pošteno i bez likovanja, ali je Zilhin voćnjak uvijek ostao na prvom
mjestu.