Hana je otišla s mirazom o kojem je selo danima pričalo, podignute glave i sa suzama zahvalnosti u očima. A onda su stigli hladni dani, a za njima i proljeće.
S prvim zrakama sunca zemlja je zamirisala na brazdu, a selom je odjekivala vika orača i škrgut teških plugova. Salihova štala zjapila je prazna. Komšije su krišom pogledivale prema njegovoj kući na kraju sela, jedni sa sažaljenjem, a drugi sa zlobnim osmijehom, čekajući da vide kako će ponosni Salih pokleknuti i doći da moli za komad hljeba ili zajam.
A onda, jednog jutra, u selu je nastao tajac.
Prvi je na njivu izašao stari Jusuf, a za njim i ostali seljani. Pogledali su niz padinu, prema Salihovoj najvećoj njivi, i ostali zatečeni. Niko nije progovarao, samo su skidali kape i trljali oči, misleći da ih jutarnja magla vara.
Na Salihovoj zemlji oralo je deset plugova odjednom. Dvadeset snažnih volova paralo je crnicu, a za plugovima su hodali momci u bijelim rubinama, pjevajući iz sveg glasa. Na čelu kolone, sa širokim osmijehom i bičem u ruci, koračao je Selim — Hanin muž — a uz njega i njegova braća, rođaci i komšije iz susjednog sela.
Doveli su sve što su u štali imali da vrate dug časti. Selim nije zaboravio žrtvu čovjeka koji je prodao sopstvenu snagu da bi sačuvao obraz svoje sestre. Do podneva, Salihova njiva bila je uzorana, potanjirana i zasijana najboljim sjemenom pšenice, bolje nego ijedna druga u čitavom kraju.
Salih je stajao na međi, s rukama na grudima, dok su mu niz preplanulo lice tekle suze koje više nije skrivao. Toga dana cijelo je selo naučilo staru istinu: obraz i sestrinska ljubav ne siromaše čovjeka — oni se uvijek vrate kao najbogatija
žetva.