Žičana ograda stajala je među njima pune dvije godine, poput rane urezane u mekanu slavonsku crnicu. Braća su radila svaki na svojoj strani, gledajući u brazdu i pazeći da im se pogledi ne susretnu, sve dok krajem studenoga nije započela kiša koja nije prestajala danima. Kanal iza Donje zemlje prelio se jedne noći, a blatna bujica poplavila je oranice, noseći sve pred sobom.
Kada se voda nakon tri dana napokon počela povlačiti, obojica su istovremeno došla obići štetu. Voda je bila nemilosrdna, ali najčudniji prizor čekao ih je točno na sredini: poplava je podlokala tlo uz samu žicu i srušila nekoliko drvenih stupova. Na mjestu gdje je zemlja bila najdublje isprana, točno ispod srušenog stupa koji je Stjepan zabio u zemlju, iz blatnog mulja virio je pravokutni komad hrđavog željeza.
Stjepan je prvi zakoračio u blato, a Nikola mu je prišao bez riječi, zaboravivši na ponos. Spustili su se na koljena u hladnu kaljužu, prstima razgrćući mokru ilovaču i korijenje dok nisu oslobodili tešku, zarđalu limenu kutiju. Ruke su im se dodirnule dok su je zajedno podizali na suhlji rub jarka. Bravica je odavno popustila pod vlagom, pa je Stjepan drhtavim, blatnjavim dlanom podigao teški poklopac.
Unutra, zaštićena debelim slojem voska i nauljenog platna, ležala je stara bilježnica s tvrdim koricama, snop požutjelih crno-bijelih fotografija i mala drvena kutijica za duhan. Na prvoj stranici bilježnice stajao je Franjin grubi, težački rukopis:
„Ovdje, gdje sam zakopao ovu kutiju, nekada je stajao stari orah pod kojim sam zaprosio vašu majku Maru. Kad se orah osušio, posadio sam novi život i zakopao naše uspomene da ostanu u srcu ove zemlje. Ovu njivu ne ostavljam ni Stjepanu ni Nikoli, nego braći Kovačević. Zemlja se ne dijeli metrom, nego dogovorom. Tko ovdje zabije među, zaboravio je čija ga je ruka othranila.“
U kutijici za duhan nisu bili dukati niti ušteđevina, već dvije izrezbarene drvene zviždaljke kakve im je otac pravio kad su bili djeca.
Nikola je podigao pogled s papira. Oči su mu bile crvene, a glas je zapeo u grlu. Stjepan je šutke pružio ruku prema bratu, a onda ga povukao u čvrst, blatnjav zagrljaj kakav nisu podijelili od djetinjstva. Kiša je ponovno počela rominjati po slavonskim krovovima u daljini, ali nijedan od njih više nije gledao u nebo. Prije nego što je pao mrak, metalna žica bila je smotana u kolut, stupovi izvađeni iz zemlje, a Donja zemlja ponovno je disala kao
jedno.