da je krevetić potpuno prazan.
Posteljina je bila uredno zategnuta, netaknuta, kao da dijete nikada nije ni ležalo unutra. Hladan znoj me oblio dok mi je srce divlje udaralo u grudima. U panici sam počeo da pretražujem sobu, zavirujem ispod kreveta, u ormar, iza zavjesa. Ničega.
Okrenuo sam se prema krevetu i počeo da drmam ženu za rame.
„Ustaj! Gdje nam je beba?! Nema je u krevetiću!“ vikao sam, glas mi je pucao od očaja.
Ona je polako otvorila oči, zbunjeno me pogledala, a na licu joj se umjesto straha ocrtala teška, neopisiva tuga. Sjela je na rub kreveta, oborila pogled i tiho izgovorila riječi koje su mi zaledile krv u žilama:
„O čemu pričaš? Znaš da smo ovdje došli sami… Prošlo je tačno godinu dana od nesreće.“
U tom trenutku, telefon na noćnom ormariću je zavibrirao. Na ekranu je zasvijetlila poruka s nepoznatog broja:
„Oproštaj ne postoji na mjestu gdje si sve uzeo.“
Pogledao sam prema prozoru motela. Na zamagljenom staklu, s vanjske strane na trećem spratu, stajao je svjež otisak male dječje šake.