Prašina se još kovitlala u zraku dok su Emir i Selma nepomično sjedili na podu, gledajući u malu drvenu kutiju okovanu potamnjelim limom. Tišinu je prekidao samo tup zvuk čekića koji je Emir spustio na daske.
Selma je prva pružila ruku. Prsti su joj lagano podrhtavali dok je skidala sloj višedecenijske prašine s poklopca. Metalna bravica popustila je uz tih, suh škljocaj, miris osušenog papira, voska i vlage ispunio je prostoriju.
Unutra nije bilo zlata ni novca. Na vrhu je stajao svežanj pisama povezan izblijedjelom crvenom trakom, masivni starinski ključ i crno-bijela fotografija. Na slici je stajala mlada žena s osmijehom koji je nosio neku tihu tugu, s rukom oslonjenom na ogradu balkona upravo ove kuće — prije nego što je fasada propala i prije nego što su prozori zamrli.
Selma je odvezala traku i otvorila prvo pismo. Datum je bio 14. august 1974. godine.
„Ako ovo ikada budeš čitao, znači da se nisam vratila. Nisam mogla ostati dok su drugi odlučivali umjesto nas…“
Kako su čitali pismo za pismom, pred njima se slagala priča o Mari — djevojci koja je u ljeto sedamdeset četvrte morala birati između stroge porodične volje i zabranjene ljubavi s mladićem iz susjednog sela. Pisma nisu bila samo ljubavne poruke; bila su hronika jednog bijega. Posljednji list papira nije bio pismo, već rukom crtana mapa starog imanja s označenim mjestom ispod korijena stare kruške u dvorištu.
Uz mapu je stajala kratka poruka: „Ono što nam pripada ostaje pod zemljom dok ne dođu bolja vremena.“
Emir i Selma su se pogledali. Kroz prozor dnevne sobe grane stare kruške lagano su se njihale na vjetru, a popodnevno sunce bacalo je dugu sjenku tačno prema kamenoj stazi. Renoviranje kuće u tom je trenutku palo u drug
i plan.