Ta kuća u sredini sela imala je krov od tamnog crijepa i veliku, staru jabuku u avliji koja je još uvijek rađala kisele, divlje plodove. Bila je to kuća Hajrije, žene čiji je osmijeh nekada grijao čitav Gornji Vrh, i Ibrahimove jedine ljubavi.
U proljeće 1992. godine, kada su se tamni oblaci nadvili nad cijelu zemlju, selo se počelo prazniti preko noći. Ljudi su pakovali najnužnije u zavežljaje, ostavljali stoku u štalama i bježali prema gradovima. Ibrahim je tada molio Hajriju da pođe s njim, ali ona je njegovala teško bolesnu majku koja nije mogla podnijeti put.
„Idi ti, Ibro“, rekla mu je na drvenoj kapiji, stežući mu promrzle ruke. „Samo idi, a ja ću čekati. Kad se sve smiri, vrati se. Nemoj da kuća ostane prazna, nemoj da nas zaboraviš.“
Ibrahim je otišao, vođen sudbinom i ratnim vihorom, sve do izbjegličkih kampova i tuđih gradova. Kada se nakon četiri duge godine vratio u Gornji Vrh, zatekao je samo tišinu. Saznao je da je Hajrijina majka preminula te prve ratne zime, a Hajrija je, u očajničkom pokušaju da pređe preko planine do slobodne teritorije, nestala u snježnoj mećavi. Njeno tijelo nikada nije pronađeno.
Ibrahim je tog dana uzeo teški kovani katanac, zaključao Hajrijina vrata i zakleo se pred samim sobom da ih nikada neće otvoriti dokle god u njemu tinja nada. Obećanje dato na kapiji postalo je njegov jedini životni oslonac. Drugi su prodavali imanja, odlazili za Njemačku, Sarajevo ili Tuzlu, ali Ibrahim nije mogao. Za njega, napustiti selo značilo bi ugasiti posljednje mjesto na svijetu gdje je Hajrija još uvijek postojala — u vazduhu, u sjenama sokaka i u mirisu procvjetale divlje jabuke.
Zato on svake večeri pali onu malu sijalicu nad svojim vratima. Ne pali je za putnike namjernike, niti za puke prolaznike. Pali je kao svjetionik u planini, uvjeren da duše onih koji su nestali lutaju u tami sve dok ih neko na zemlji čeka.
Dok god Ibrahim diše i dok sijalica siječe mrak Gornjeg Vrha, obećanje sa kapije nije prekršeno. Selo nije prazno sve dok u njemu živi jedno sjećanje jače od zab
orava.