Milorad je vozio starog traktora brže nego ikada u životu. Gume su parale seoski makadam, a motor je brujao dok su seljani u nevjerici izlazili na kapije. Pred domom zdravlja u susjednom mjestu uletio je u dvorište pod punim gasom, vičući iz sveg glasa: „Ljudi, pomagajte! Ristan je loše!“
Ljekari su brzo istrčali, prebacili onesviještenog starca na nosila i odvezli ga na reanimaciju. Milorad je ostao sam u čekaonici, znojav, poderanih ruku i u prašnjavoj potkošulji. Sjeo je na hladnu drvenu klupu i prvi put nakon trideset godina osjetio kako mu se ramena tresu od suza. U glavi su mu prolazile sve izgubljene godine, svaka propuštena kafa, svaka prećutana riječ na seoskim slavama — sve to stalo je u pola metra ilovače koja im na onaj svijet ionako neće trebati.
Nakon sat vremena, u hodnik su utrčali Ristanov sin Nikola i Miloradova kćerka Jelena. Nikola je zatekao očevog zakletog neprijatelja kako drži glavu u šakama. Umjesto prijekora, Milorad je samo podigao umoran pogled: „Doktori su rekli da je srce… Stigli smo u zadnji čas.“ Nikola ga je bez riječi čvrsto zagrlio.
Doktor je ubrzo izašao s vijestima da je Ristan stabilno zahvaljujući brzoj reakciji. Kada se probudio iz anestezije, prvo što je ugledao kroz poluotvorene oči bio je Milorad koji je mirno sjedio pored njegovog kreveta. Dva starca su se dugo gledala u tišini, dok je sobu ispunjavao jednolični zvuk bolničkog aparata.
Ristan je promuklim glasom jedva uspio izustiti: „Pregazio si orahe…“
Milorad se gorko nasmiješio, obrisao ugao oka i položio svoju ruku preko njegove: „Đavo odnio i orahe i mezišta, pobratime. Da sam znao koliko košta pola metra zemlje, sam bih ti ga poklonio još one godine.“
Sedam dana kasnije, čitavo Gornje Polje okupilo se na međi. Ristan i Milorad, oslonjeni na štapove, stajali su rame uz rame dok su njihova djeca traktorom čupala betonske stubove i ogradu. Na spornom komadu zemlje više nije bilo granice — ostala je samo zajednička, utabana staza kojom su njihove porodice ponovo počele hodati jedne drugima u
goste.