Čim se Faruk vratio iz džamije, u kući ga je dočekao pakao. Hanifa je histerično upirala prstom u Eminu, vrišteći da samo ona ulazi u njenu sobu dok posprema i da niko drugi nije mogao uzeti zlato. Emina se kroz suze klela u sve što joj je sveto, preklinjala da joj pretraže stvari, ali svekrva nije željela ni da čuje. Zanesen majčinim suzama i pritiskom, a zbunjen i nesiguran, Faruk je spustio glavu. Ta njegova šutnja slomila je Eminino srce više od ijedne svekrvine uvrede.
„Ako mi ti ne vjeruješ, Faruče, nemam ovdje šta više tražiti“, rekla je tiho, skinula prsten, ostavila ga na stolu i s jednim koferom otišla pješke, po kiši, nazad u roditeljsku kuću.
Naredna tri dana u kući Hadžića vladala je grobna tišina. Hanifa je hodala uzdignute glave, uvjerena da je spasila sina od proračunate žene, ali Faruk nije jeo niti je progovarao. Savjest ga je grizla svakog sekunda dok je gledao u ostavljeni prsten na stolu.
Trećeg dana, Faruk je odlučio da pretraži kuću od podruma do tavana — ne bi li pronašao makar kakav trag, jer mu srce nije dalo mira. Popeo se na prašnjavi tavan gdje su stajale stare, zaboravljene stvari njegovog rahmetli oca Ibrahima. U samom uglu, ispod debelog sloja prašine i paučine, stajala je masivna, okovana hrastova škrinja koju niko nije otvorio još od Ibrahimove dženaze prije pet godina.
Faruk je pronašao stari ključ iza grede, kleknuo i podigao teški drveni poklopac. Unutra su bila stara očeva odijela, ratna dokumenta i — drvena rezbarena kutijica.
Kada ju je otvorio, zanijemio je.
Unutra je ležalo kompletno porodično zlato: obje narukvice, dukati, prsten s crvenim kamenom i ogrlica. Ali pored nakita stajalo je požutjelo pismo, ispisano drhtavim rukopisom njegovog oca, datirano samo mjesec dana prije nego što je preselio na bolji svijet.
Faruk je drhtavim rukama razvio papir i počeo čitati:
> „Sine moj Faruče,
> Ako ovo čitaš, znači da mene više nema. Zlato koje tvoja majka misli da je zaključano u njenoj ladici, ja sam sklonio ovdje. Morao sam. Hanifa ne zna da je to zlato u ormaru bila samo obična bižuterija koju sam podmetnuo prije nego što sam se razbolio, a pravo zlato sam ostavio tebi da ga predaš svojoj budućoj ženi kada osjetiš da je došlo vrijeme.
> Ali to nije sve što trebaš znati. Prije trideset godina, tvoja majka je isto ovo uradila mojoj rahmetli majci — optužila ju je da joj je ukrala dukate samo da bi nas natjerala da je otjeramo iz kuće. Cijeli život sam živio sa tom sramotom i grijehom što sam povjerovao Hanifinom otrovu, a ne svojoj majci. Nemoj ponoviti moju grešku, sine. Čuvaj čast nevine žene, jer nepravda ruši krov nad glavom brže od bilo koje oluje.“
>
Faruk se srušio na koljena, gušeći se u suzama i bijesu. Zlato zapravo nikada nije ni bilo ukradeno — u Hanifinoj ladici godinama su stajale samo bezvrijedne kopije, a ona je sama skovala laž o krađi kako bi Eminu okrivila i zauvijek je izbacila iz sinovog života, baš onako kako je nekada davno uradila svojoj svekrvi.
Uzeo je pismo i kutiju sa zlatom, sišao niz stepenice i bez riječi bacio oboje na sto pred majku.
Kada je Hanifa ugledala pismo sa Ibrahimovim potpisom i pravo zlato, lice joj je poprimilo boju pepela. Ruke su joj se počele nekontrolisano tresti, a usta su se otvarala bez glasa. Sav njen ponos, lažna pobožnost i godine skrivanih spletki srušili su se u jednoj jedinoj sekundi.
„Zbog tvog ponosa i tvojih laži, otac je umro s teretom, a ti si meni uništila jedinu sreću koju sam imao“, rekao je Faruk ledenim glasom kakav Hanifa nikada u životu nije čula od svog sina.
Okrenuo se, uzeo Eminin vjenčani prsten sa stola i izašao iz kuće, zalupivši vrata za sobom. Otišao je pravo u susjedno selo, pao na koljena pred Eminu i njene roditelje, pokazao im očevo pismo i molio za oprost koji nije bio siguran da zaslužuje.
Emina mu je, poslije dugog razgovora i isplakanih suza, pružila ruku — ali pod jednim uslovom: da u kuću Hadžića više nikada ne kroči. Iznajmili su mali stan u obližnjem gradu i započeli život iznova, daleko od tuđih tajni i zlobe.
A u velikoj kući s drvenim trijemom i starim orahom, Hanifa je ostala sasvim sama, slušajući samo škripu starih podova i eho svojih neo
prostivih grijeha.