Evo nastavka priče:
Faris je stajao kao ukopan, dok su mu se riječi stare komšinice nicale u mislima: „On je razlog zbog kojeg si ti danas živ.“
„Tetka Fatima… o čemu pričaš? Ko je Salim? Gdje je moja majka?“, upitao je drhtavim glasom, osjećajući kako mu ponos i bogatstvo u sekundi nestaju pred nečim mnogo većim i težim.
Starica je obrisala suze krajem marame i sjela na staru klupu kraj ograde.
„Sjećaš li se, sine, one zime kada si imao sedam godina? Pao je nezapamćen snijeg, putevi su bili odsječeni, a ti si dobio tešku upalu pluća. Imao si temperaturu preko četrdeset, gubio si svijest, a ljekar je bio u gradu, petnaest kilometara daleko. Tvoja majka je vrištala od nemoći, niko se nije usuđivao krenuti kroz mećavu… osim jednog čovjeka.“
Faris se trgnuo. Kroz maglu djetinjstva sjetio se krupnog čovjeka s vunenim šalom koji ga je umotao u deku i nosio na leđima kroz smetove.
„To je bio Salim“, nastavi Fatima. „Tada mlad momak iz gornjeg sela. Nosio te je kroz mećavu pet sati pješice do bolnice. Ljekari su rekli da ne bi dočekao jutro da te nije donio na vrijeme. Salim je tada promrznuo, zadobio teške posljedice na plućima i nikada se nije potpuno oporavio. Tvoja majka mu to nikada nije zaboravila.“
Faris je osjetio knedlu u grlu. „Ali zašto je njegova tabla na njenoj kući?“
„Zato što se dobro dobrim vraća, Farise“, uzdahnu Fatima. „Kada si otišao u Njemačku, prodao si kravu, otišao… Prvih godina si se javljao, slao po koju marku, a onda si počeo graditi svoje carstvo i sve rjeđe zvao. Posao te uzeo, zaboravio si koliko godine brzo teku. Prije pet godina, Salimu je izgorjela kuća. Ostao je bez igdje ičega, bolestan i sam na svijetu. Tvoja majka Zejna nije mogla mirno gledati da čovjek koji je spasio život njenom jedincu spava pod vedrim nebom.“
„I… prepisala mu je kuću?“, prošaputa Faris, dok su mu suze pekle oči.
„Jeste. Rekla je: ‘Meni ova četiri zida ne znače ništa ako zaboravim obraz i dušu. Da nije bilo Salima, ja ne bih imala koga ispratiti u tuđinu.’ Prepustila mu je kuću i brigu o njoj.“
„A gdje je ona sada, tetka Fatima? Reci mi, molim te!“
„Hajde sa mnom“, reče starica i povede ga niz makadamski put, prema maloj seoskoj ambulanti i staračkom domu koji su mještani skromno uredili na ulazu u selo.
Kada su ušli u malu, osunčanu sobu s pogledom na voćnjak, Faris je ugledao sitnu ženu bijele kose kako plete vunene čarape. Ruke su joj bile izborane, a lice umorno, ali oči su imale onaj isti topli sjaj koji je pamtio iz djetinjstva. Kraj njenog kreveta, u invalidskim kolicima, sjedio je stariji čovjek narušenog zdravlja — Salim. Čitao joj je novine naglas.
„Majko…“, jedva je izustio Faris, pavši na koljena pred njenim krevetom.
Zejna je ispustila pletivo, a ruke su joj zadrhtale. Pogledala ga je, prepoznala svoje dijete i privila njegovu glavu na svoje grudi: „Faris… sine moj. Vratio si se.“
Faris je gorko plakao, ljubeći njene ogrubjele ruke: „Majko, oprosti mi… Oprosti što me nije bilo, što sam jurio za novcem, a nisam vidio šta je najvažnije. Kupiću ti najljepšu kuću, odvešću te u najbolje bolnice, sve ću popraviti…“
Zejna ga je blago pomilovala po licu i nasmiješila se kroz suze:
„Meni ne treba dvorac, sine. Meni je bila potrebna samo tvoja ruka. A kuća… kuća je tamo gdje je čovjek čovjeku čovjek. Salim ti je jednom spasio život, a ja sam samo sačuvala njegov obraz i tvoj dug.“
Faris je tada ustao, prišao Salimu, duboko mu se naklonio i pružio ruku, a potom ga čvrsto zagrlio.
Već idućeg mjeseca, Faris je uložio svoj novac i u selu sagradio modernu kuću za Salima, obnovio majčino ognjište i finansirao kompletno renoviranje seoskog doma i ambulante. Shvatio je lekciju koju novac ne može kupiti: bogat nisi po onome što imaš u džepu, već po tome koga
i šta nosiš u srcu.