Nastavak:
Ispostavilo se da je on godinama štedio, ali ne za sebe.
Kada je završio priču, u sobi je zavladala tišina.
„Znam šta ste svi pričali“, rekao je. „Da sam se vratio iz Austrije pun novca. Da imam kuće, njive i veliku ušteđevinu.“
Pogledao je svakog člana porodice.
„Ali niko me nije pitao zašto sam se vratio.“
Njegov brat ga je upitao:
„Pa zašto si se onda vratio?“
Stric je izvadio jednu staru fotografiju iz novčanika.
Na njoj su bili on i njegova pokojna supruga, snimljeni prije mnogo godina.
„Ona je uvijek govorila da želi da se jednog dana vratimo kući. Nažalost, nije dočekala taj dan.“
Svi su zanijemili.
Zatim je rekao:
„Zato sam odlučio da ono što sam zaradio ne ostavim samo jednom čovjeku.“
Otvorio je fasciklu i na sto stavio dokumente.
Ispostavilo se da je godinama kupovao male parcele oko sela i pomagao ljudima koji nisu mogli da poprave svoje kuće.
Ali najveće iznenađenje tek je slijedilo.
„Ovu kuću“, rekao je pokazujući prema prozoru, „ostavljam cijeloj porodici.“
Njegov nećak je odmah upitao:
„A ko će je dobiti?“
Stric se nasmiješio.
„Niko.“
Svi su ga zbunjeno gledali.
„Pretvoriću je u kuću za stare ljude iz sela koji nemaju gdje da žive. Novac koji sam uštedio koristiće se za njih.“
U prostoriji više niko nije pričao.
Čovjek za kojeg su mnogi mislili da se vratio zbog novca zapravo se vratio da učini nešto što niko nije očekivao.
A onda je dodao:
„Trideset godina sam radio daleko od kuće da bih zaradio novac. Sada želim da posljednje godine života provedem tako da taj novac nekome zaista vrijedi.“
Te večeri selo više nije pričalo o tome koliko stric ima.
Pričali su o tome šta je odlučio da uradi sa onim što ima.
I tada su mnogi shvatili jednu jednostavnu stvar:
Nije bogat onaj ko ima najviše novca, već onaj ko ima dovoljno srca da ga podijeli sa drugima.