Tajna starog bunara na Vlašiću: Zašto je voda nestajala tačno sedam dana
Petar je uzdahnuo, naslonio dlanove na sto i pogledao Marka pogledom čovjeka koji predugo nosi teret tuđe tajne.
„Taj odvod nije bio običan jaz“, počeo je starac tišim glasom. „Voditelji radova tada su shvatili da je stari kameni kanal bio povezan sa podzemnim rezervoarom napravljenim još prije Drugog svjetskog rata. Ispod šume, u dubokoj vrtači, živjela je porodica udovice Mare. Kada bi došle oštre vlašićke zime, njihov vlastiti izvor bi zaledio do dna. Ostajali bi bez kapi vode sedmicama, odsječeni od svijeta.“
Tadašnji seoski knez i Petar napravili su jednostavan mehanizam od kovanog gvožđa — tešku klapnu na dnu bunara. Svakog januara, u najhladnijoj sedmici prije praznika, Petar bi se spustio ljestvama, podigao zapinjač i pustio da se bunar isprazni u podzemni rezervoar kod Marinog imanja. Voda bi napunila njihove cisterne za čitav najkritičniji period zime.
Nakon sedam dana, Petar bi ponovo sišao, vratio teški metalni zasun na mjesto i bunar bi se za nekoliko sati ponovo napunio prirodnim podzemnim pritiskom.
„Mara je odavno umrla, djeca su otišla u inostranstvo, ali kuća u vrtači nikada nije ostala potpuno prazna“, nastavio je Petar. „Posljednjih petnaest godina tamo zimi boravi stari šumar Ilija. Sam, bolestan i zaboravljen od svih. Svakog januara odlazim dolje i puštam vodu. To je bio naš tihi dogovor. Selo je vjerovalo u čudo, u planinske vile i ‘sedam suhih dana’, a ja sam samo održavao u životu čovjeka koji nije imao nikog drugog.“
Marko je odmah shvatio zašto se djed uznemirio. „Ako voda ne dolazi već deseti dan… zašto je nisi zatvorio sedmog jutra?“
Petar je oborio pogled. „Prije pet dana pao sam na poledici iza štale. Ruka mi je u zavoju, kuk me izdaje. Nisam mogao sići dolje. Mislio sam da će se Ilija nekako snaći, ali ako mehanizam još stoji otvoren, i ako se voda ne vraća, nešto se dolje dogodilo.“
Ne gubeći ni trenutka, Marko je uzeo konopac, teške zimske čizme i krenuo kroz smetove prema zaboravljenoj udolini u šumi, prateći stari kameni putokaz o kojem mu je djed pričao.
Kada je stigao do zabačene drvene kolibe, zatekao je Ilijina vrata zatrpana nanosima snijega. Unutra je bilo ledeno. Starac je ležao na postelji s teškom groznicom, preslab da ustane i sam donese drva ili provjeri rezervoar. Voda koju je bunar poslao prije deset dana stajala je u kamenom koritu tik do praga — zaleđena po površini, ali dostupna, jedini razlog zašto dehidrirani čovjek nije podlegao žeđi.
Marko je naložio vatru, utoplio starca, pozvao terensku službu doma zdravlja iz Travnika, a potom otišao do obližnjeg betonskog okna gdje se nalazio završetak odvoda.
Zasun se usljed jakog mraza zaglavio u otvorenom položaju. Metalna poluga, koju je Ilija pokušao pomjeriti prije nego što ga je bolest oborila, ostavila je onu istu svježu ogrebotinu koju je Marko snimio kamerom sa vrha bunara.
Uz pomoć alata i tople vode, Marko je oslobodio zaleđeni zupčanik i spustio tešku pregradu. Voda je sa šumom prestala oticati u rezervoar, vraćajući se u svoj prirodni tok.
Iste večeri, negdje oko ponoći, u selu na obroncima Vlašića začuo se poznati, tupi zvuk. Voda je udarila o zidove starog bunara, podigla nivo i došla tačno do one vjekovne kamene oznake.
Niko u selu, osim unuka i djeda, nije saznao pravu istinu. Za mještane, stari bunar je jednostavno ponovo proradio nakon male zimske misterije. Za Marka, taj bunar više nikada nije bio samo gomila hladnog kamena — bio je spomenik ljudskosti koja se decenijama skrivala pod velom običnog
praznovjerja.