Oko deset navečer kućom je odjeknuo potmuli prasak s bandere u dvorištu, a sijalice su u sekundi utihnule. S njima je zamro i jednolični šum električnog kotla za grijanje. U kuću se uvukla teška, neprirodna tišina, prekidana samo zlokobnim zavijanjem vjetra koji je tresao krovnu konstrukciju.
Amela je na katu odmah upalila bljeskalicu na telefonu. Zidovi su se hladili zastrašujućom brzinom; planinski mraz s Vlašića uvlačio se kroz svaku pukotinu. Kad je dotaknula Davudovo čelo, srce joj se stegnulo — dječak je gorio od visoke temperature, a tijelo mu je drhtalo pod dva debela jorgana. Pokušala je nazvati hitnu, pa Jasmina, no ekran je neumoljivo pokazivao da nema mreže. Oluja je pokidala sve veze.
Dolje u prizemlju začuli su se užurbani, teški koraci. Vrata na vrhu stepeništa su se naglo otvorila. U mraku se ocrtavala Behijina pogrbljena silueta, obasjana treperavim plamenom petrolejke. Nije bilo uobičajenog prijekora u njezinu glasu, samo sirova, majčinska hitnost.
„Amela, silazi odmah. Gore će se soba za sat vremena pretvoriti u ledenicu. Donijela sam stari smederevac u ljetnu kuhinju, tamo možemo zadržati toplinu.“
Bez ijedne riječi prkosa, Amela je umotala sina u deke i potrčala za svekrvom. Te noći, pred prijetnjom smrzavanja, godine tihih zamjeranja i prešutnih uvreda raspršile su se poput dima.
Radile su kao jedno biće: dok je Amela oblozima od mlake vode i rakije pokušavala skinuti dječakovu opasnu temperaturu, šezdesetdevetogodišnja Behija je kroz smetove na pragu vukla suha bukova drva, ne mareći za bol u leđima. Naložile su staru peć dok lim nije pocrvenio. Behija je iz podruma donijela sušenu nanu i lipu, kuhajući čaj na starinski način, dok je Amela bdjela nad sinovljevim disanjem, držeći ga čvrsto privijenog uz prsa.
Oko četiri ujutro, dječakova se groznica napokon počela povlačiti. Davud je duboko i mirno udahnuo, a obrazi su mu poprimili zdravu boju.
Iscrpljene, žene su sjedile na drvenoj klupi pokraj peći, gledajući u isto dijete. Behija je polako pružila ruku i preko stola prekrila Ameline drhtave prste svojom ogrubjelom šakom.
„Dobro si to iznijela, kćeri,“ prošaptala je starica, a u tim riječima bilo je sabrano sve ono što je devet godina ostajalo neizrečeno.
Amela nije povukla ruku. Prvi put otkako je kročila u tu kuću, osjetila je da više nije strankinja pod tuđim krovom. Vani je oluja još uvijek bjesnila, ali unutra, u maloj kuhinji obasjanoj vatrom, led između njih zauvijek s
e otopio.