Evo dirljivog i emotivnog nastavka priče:
Nastavak priče: Posljednji Badnjak
Godine su neprimjetno prolazile. Restoran u Corku počeo je donositi ozbiljan profit, a Tomislav je stalno bio u trci s vremenom. Uvijek je postojao još jedan ugovor za potpisati, još jedna sezona koju je trebalo izgurati i još jedan projekt koji se nije smio odgoditi.
Sve do te zime.
Nakon iznenadnog i teškog umora, shvatio je da više ne može bježati od praznine koju je osjećao. Imao je novac, status i uspjeh, ali su mu noćima kroz misli prolazile Marijine riječi s aerodroma: „Samo nemoj zaboraviti gdje ti je dom.“ Odlučio je da nikome ništa ne govori. Prepustio je vođenje restorana partneru na dva tjedna, kupio avionsku kartu za Zagreb i unajmio automobil. Ovaj Božić trebao je biti iznenađenje — nakon petnaest godina, napokon će sjesti na ono svoje mjesto.
Tišina umjesto dobrodošlice
Snijeg je te večeri na Badnjak padao u gustim, teškim pahuljama. Karlovačke ceste bile su poluprazne, a Tomislavovo srce kucalo je sve brže dok se približavao rodnoj kući. U prozoru je titralo toplo, žućkasto svjetlo svijeća. Parkirao je automobil uz ogradu, uzeo kofer i poklon koji je brižljivo odabrao, pa stao pred ulazna vrata.
Ruka mu je lagano zadrhtala dok je pritiskao kvaku. Vrata nisu bila zaključana.
„Mama, stigao sam!“ povikao je s osmijehom, stupivši preko praga.
No, umjesto majčina radosnog krika i mirisa svježe pečenih kiflica, dočekala ga je tišina.
U blagovaonici je stol bio postavljen točno onako kako ga je pamtio iz djetinjstva: bijeli svečani stolnjak, svijeće koje gore, tanjuri, kruh i grančice bora. Ispred jedne stolice stajale su Marijine naočale za čitanje i otvorena molitvena knjižica. Na naslonu stolice još je visio njezin pleteni džemper.
Preko puta stajala je Ivana.
Kada je ugledala brata na vratima s koferom u ruci, nije potrčala u zagrljaj. Oči su joj bile crvene i natečene od suza, a lice blijedo.
„Tomo…?“ jedva je izgovorila.
Tomislav je osjetio kako mu se tlo izmiče pod nogama. Pogledao je praznu stolicu na čijem je naslonu bio džemper, pa sestru.
„Gdje je mama, Ivana?“ upitao je, a glas mu je pukao.
Ostavština ljubavi
Ivana je prišla, spustila glavu na njegova prsa i gorko zaplakala.
„Zaspala je jutros, Tomo… Nije se probudila. Jučer je cijeli dan pripremala stol. Govorila sam joj da legne, da se odmori, ali ona je samo slagala tvoj tanjur i ponavljala: ‘Možda baš ove godine dođe.’“
Kofer je ispao iz Tomislavove ruke i s tupim udarcem pao na pod.
Tek tada je shvatio težinu svake propuštene godine, svakog „nemam vremena“ i svakog „sljedećeg Božića“. Pao je na koljena pored stola, naslonio čelo na majčin džemper koji je još uvijek mirisao na lavandu i vaniliju, i zajecao onako kako nikada u životu nije.
Ivana je sjela pored njega i pružila mu malu, uredno zamotanu kutijicu s mašnom koja je stajala na stolu, odmah pored njegova tanjura.
„Ovo je ostavila za tebe prije nego što je legla.“
Drhtavim prstima Tomislav je otvorio kutijicu. Unutra je bio stari, mjedeni ključ njihove rodne kuće i kratka poruka ispisana majčinim nesigurnim rukopisom:
> „Sine moj, ako ikada dođeš, a mene više ne bude na vratima — nemoj plakati. Svaki moj Božić bio je pun jer si ti bio u mojim mislima. Ključ je tvoj. Kuća nikada nije zaboravila gdje si.“
>
Te svete noći, dok je vani tiho padao snijeg, Tomislav je napokon sjeo za stol — na mjesto koje ga je čekalo punih petnaest godina. Nije bilo riječi kojima bi vratio propušteno vrijeme, ali u tišini sobe, uz plamen svijeće, znao je
da je napokon stigao kući.