Te večeri, nakon žučne rasprave u kuhinji punoj povišenih tonova, Stjepan i Tomislav postavili su ocu ultimatum: ili će poništiti oporuku pred njima, ili u kući više nema mjesta za njega. Vjerovali su da će ga zastrašiti, natjerati da popusti. No, stari Ilija nije rekao ni riječi. Samo ih je mirno, duboko razočarano pogledao, obukao stari kaput, uzeo malu torbu i izašao u noć kroz vrata koja je sam nekada davno postavio.
Tijekom noći podigla se nezapamćena slavonska mećava. Vjetar je zavijao oko prozora, a snijeg je nanosio smetove i do metra visine. Sinovi su se tješili mišlju da je starac otišao do nekog susjeda ili rođaka u selu. No, kako se jutro budilo u potpunoj tišini, a peć u kući pucketala, nemir je postao nepodnošljiv.
Stjepan je prvi izašao u dvorište. Pratili su ga Tomislav i njegov unuk, mali Luka. Kroz dubok snijeg vodili su slabi, već napola zameteni tragovi stopa. Nisu vodili prema selu, niti prema cesti. Vodili su prema dnu prostranog voćnjaka, do stare, oronule ljetne kuhinje — kućice bez pravih vrata i prozora, zaboravljene od svih.
Kad su prišli, ugledali su prizor koji im je zaledio krv u žilama. Ilija je sjedio unutra, umotan u stari vojnički pokrivač, kraj male željezne peći na drva koju je uspio naložiti s nekoliko starih cjepanica. U rukama je držao požutjelu, crno-bijelu fotografiju.
Stjepan je stao kao ukopan. U ruci je držao istu takvu sliku koju je pronašao na stolu u kući — fotografiju na kojoj on i braća kao djeca, bosi i nasmijani, pomažu ocu miješati žbuku za temelje te iste kuće iz koje su ga sinoć izbacili.
Mali Luka se istrgnuo iz očeva stiska, potrčao kroz snijeg i zagrlio djeda oko koljena.
„Djede, hladno je ovdje… Dođi kući“, tiho je prošaptao dječak.
Ilija je podigao pogled. U njegovim očima nije bilo bijesa, samo neizmjerna tuga. Pogledao je sinove koji su stajali pognutih glava, nesposobni podnijeti teret vlastitog srama.
„Kuća nije cigla i krov, sinovi moji“, progovorio je promuklim glasom starac, pokazujući rukom prema toplim prozorima velike kuće u daljini. „Kuća je ono što nosite u prsima. Ja sam mislio da sam podigao ljude, a sagradio sam samo zidove.“
Stjepan i Tomislav pali su na koljena u snijeg. Oporuka više nikome nije bila važna — nasljedstvo koje su te noći umalo izgubili bilo je njihovo vlastito dostojanstvo i čovjek koji im je
dao sve.