Stanoje je jedva uspio izustiti kroz suze:
„Ovo nije samo konj… Ovo je moj Sokol. Mislio sam da sam ga poslao u smrt.“
Terapeut, mlad čovjek blagog pogleda, položio je ruku na starčevo rame i nasmiješio se s dubokim poštovanjem.
„Niste, čika Stanoje. Čovjek koji ga je kupio od vas godinama traži posebne konje za naš centar. Rekao nam je tada da nikada nije vidio životinju s toliko duše, strpljenja i blagosti. Vaš Sokol je ovdje spasio stotine djece. Pomogao im je da prohodaju, da progovore, da ponovo povjeruju u sebe.“
Sokol je tiho frknuo, gurkajući njuškom starčev džep kaputa, baš onako kako je nekada tražio kocku šećera ili komad suhog hljeba. Godine teškog rada i tereta zamijenila je nova, plemenita svrha, ali vezu između čovjeka i životinje vrijeme nije moglo izbrisati.
Upravnica centra, koja je sa terase posmatrala nevjerovatan prizor, ubrzo je sišla na livadu. Kada je čula cijelu priču i vidjela starčeve suze, donijela je odluku bez imalo oklijevanja. Ponudili su Stanoju skroman smještaj u krugu centra i posao glavnog čuvara i njegovatelja konja. Rekli su mu da niko ne može pružiti Sokolu i ostalim terapijskim životinjama ono što im može dati čovjek koji ih istinski voli.
Starac više nije morao brinuti o hladnim zimama, praznoj peći i dugovima. Njegov unuk Luka svakodnevno je vježbao na leđima istog onog konja koji je decenijama ranije othranio njegovu porodicu.
Krivica koja je pet godina pritiskala Stanojeva prsa nestala je u tom jednom toplom dahu na ramenu. Sokol ga nije zaboravio, a sudbina se pobrinula da staro prijateljstvo dobije najljepši mogući novi p
očetak.