No, toplo olakšanje nije dugo trajalo.
Nekoliko dana kasnije, zima je pokazala svoje najhladnije lice. Snijeg je prekrio betonski plato ispred bolnice, a vjetar je šibao kroz ogoljele grane drveća. Ema je, kao i svakog popodneva, sjedila na svojoj klupi s termosicom čaja i crtežom koji je tog jutra nacrtala na satu likovnog — mala kuća s dimnjakom iz kojeg se vije dim, a ispred nje dvije nasmijane figure koje se drže za ruke.
Tog jutra, umjesto na kraju radnog vremena, automatska staklena vrata bolnice otvorila su se ranije. Kroz njih je izašla sestra Jasna. No, njezin korak nije bio užurban kao inače; hodala je polako, spuštenog pogleda. Preko ruke je nosila prebačen sivi, teški kaput — onaj isti u kojem je Ivana svakog jutra odlazila u pekarnicu, kaput koji je mirisao na brašno, vaniliju i majčin zagrljaj. U drugoj ruci držala je malu smeđu kovertu.
Emi se stegnulo grlo. Ustala je s klupe, a torba joj je skliznula na snijeg. Koraknula je prema sestri s ispruženom rukom, želeći dotaknuti kaput, tražeći u njemu bilo kakav znak topline, ali oči su joj bile prikovane za Jasnino lice. Na njemu nije bilo onog uobičajenog, blagog osmijeha ohrabrenja.
„Sestro Jasna…?“ prošaptala je Ema, dok joj je glas podrhtavao. „Gdje je mama? Zašto nosite njezin kaput?“
Jasna je prišla djevojčici, kleknula u snijeg ispred nje kako bi im pogledi bili u istoj ravnini, i nježno joj obujmila hladne ruke. Oči medicinske sestre bile su crvene i vlažne.
„Ema, dušo…“ počela je Jasna tiho, boreći se s vlastitim glasom. „Tvoja se mama noćas jako, jako borila. Liječnici su dali sve od sebe, ali njezino je srce bilo preslabo da izdrži komplikacije.“
Svijet oko Eme u tom se trenutku zaustavio. Zvuk vjetra, buka automobila u daljini, škripanje snijega — sve je nestalo u jednom teškom, zagušujućem muklu. Suze su jojSame potekle niz obraze, pekući na hladnoći. Nije vrisnula; samo je zgrabila majčin kaput, privila ga na prsa i zarila lice u njegovu grubu tkaninu, tražeći onaj poznati, umirujući miris.
Jasna ju je čvrsto zagrlila, puštajući je da plače. Nakon dugih minuta tihe boli, sestra je iz džepa izvadila onu smeđu kovertu i stavila je u Emine ruke.
„Prije nego što je zaspala… tražila je komad papira,“ rekla je Jasna šapatom. „Rekla je da ti ovo moram predati zajedno s kaputom, da te ugrije kad nje više ne bude.“
Drhtavim prstima Ema je otvorila kovertu. Unutra je bio presavijeni list papira s neravnim, slabim, ali prepoznatljivim majčinim rukopisom:
> „Moja hrabra djevojčice, > Znam da stojiš vani i da me čekaš, kao što si me uvijek čekala. Oprosti mi što ovaj put ne mogu izaći na ta vrata. > Uzmi moj kaput i obuci ga kad god ti bude hladno oko srca — neka te podsjeti da sam uvijek tu, u svakom tvom dahu, u svakoj tvojoj petici, u svakom tvom koraku. > Budi jaka, budi dobra i nikada nemoj prestati sanjati. Ti si bila i zauvijek ćeš biti moje najveće remek-djelo. > Volim te do neba i natrag, > Mama.“
>
Ema je stisnula pismo na srce, a zatim polako navukla preveliki sivi kaput. Rukavi su joj prekrivali dlanove, a rubovi su dodirivali snijeg, ali u tom trenutku hladnoća je nestala. Osjetila je majčin zagrljaj, onaj isti koji ju je štitio cijeli život.
Pogledala je prema bolničkim vratima, zatim prema sivom zimskom nebu kroz koje se počeo probijati jedan jedini, tihi zrak sunca. Obrisala je suze, uzela svoju školsku torbu i crtež s klupe, pa pružila ruku sestri Jasni. Znala je da put pred njom neće biti lak, ali znala je i to da njezina majka nikada zapravo neće otići — živjet će u svakoj njenoj borbi, tvrdoglavosti i ljubavi koju je osta
vila za sobom.