„Šta radiš ovdje?! Rekao sam ti da su kamere isključene!“
Moja kćerka se ukočila. Otac njene prijateljice brzo je pogledao prema stolu na kojem su bile peškire.
„Zašto ih pokrivaš?“ upitao je.
Ona je drhtavim glasom odgovorila:
„Zato što sam vidjela da svijetle. Mislila sam da nas neko posmatra.“
Nastala je tišina.
Čovjek je nekoliko sekundi samo gledao u nju, a onda spustio pogled.
„U pravu si“, rekao je. „Nisu bile isključene.“
Moja kćerka me odmah nazvala. Kada sam čuo šta se dogodilo, došao sam po nju i odmah pozvao nadležne.
Tek tada smo saznali da su kamere bile postavljene bez znanja djece i da niko nije imao pravo da ih snima u njihovoj privatnoj sobi.
Moja kćerka je cijelu noć ponavljala:
„Tata, nešto mi je govorilo da ih pokrijem.“
Tog dana sam shvatio koliko je važno da djecu učimo da vjeruju svom osjećaju kada im nešto djeluje pogrešno.
I najvažnije:
Ako se ikada osjete neugodno ili nesigurno, neka odmah kažu odrasloj osobi kojoj vjeruju. Njihova sigurnost je važnija od svega.