Kako se bližilo poslijepodne, snježna mećava se pretvorila u bijeli zid. Vjetar je fijukao kroz krošnje starih oraha i nanosio smetove visoke preko metra. Iako joj je Samir izričito rekao da ga čeka kod kuće, Behija nije imala mira. Pogledala je na stari zidni sat – bilo je pet sati. Pomislila je kako će autobus stići na pusto, zaleđeno raskrižje, a njen Samir će po mraku i oluji morati pješačiti uzbrdo, noseći teške kofere.
Nije mogla dopustiti da ga nitko ne dočeka.
Natočila je vreli čaj u staru termosicu, zamotala je u pleteni šal da drži toplinu, obukla teški kaput, navukla vunene čarape i čizme, pa polako zakoračila u bjelinu. Put do glavne ceste, koji se ljeti prelazio za pola sata, te večeri pretvorio se u borbu sa svakim korakom. Hladan zrak pekao je pluća, a mećava je u nekoliko minuta izbrisala tragove njezinih stopa.
Kada je autobus iz Njemačke s gotovo sat vremena zakašnjenja napokon usporio i stao na raskrižju podno sela, vrata su se otvorila uz šištanje hidraulike. Samir je izašao u snijeg, vukući torbe, sretan što je napokon stigao. No, na raskrižju nije bilo nikoga osim prazne, snijegom zatrpane drvene klupe.
Nakon što se nekako probio uzbrdo do rodne kuće, srce mu je poskočilo od straha – vrata su bila otključana, u štednjaku je dogorijevalo drvo, a na stolu su stajale tople vunene čarape pripremljene za njega. Majke nije bilo.
Uspaničeni Samir odmah je podigao uzbunu u selu. Nekoliko komšija s lopatama, lampama i traktorom krenulo je natrag prema raskrižju, prateći zavejani put.
Tek u zoru, kad se vjetar smirio, stigli su do autobusne stanice uz cestu. Na drvenoj klupi stajao je ostavljen pleteni šal i termosica s još mlakim čajem. Nekoliko desetaka metara dalje, u smetu pokraj puta, pronašli su Behiju. Bila je iscrpljena i pothlađena, pronašla je zaklon iza stare drvene nadstrešnice kada su je noge izdale, ali je njeno srce još uvijek slabašno kucalo.
Kada je Samir pao na koljena u snijeg pored nje i primio njezine promrzle ruke, Behija je jedva otvorila oči, prepoznala sina i tiho, drhtavim glasom prošaptala: „Stigao si, sine… čaj ti je na klupi, da se ugriješ.“
Tek tada je Samir shvatio što zapravo znači majčina ljubav – ona koja ne pita za godine, kilometre, zimu ni vlastiti život, samo da bi svoje dijete dočekala s t
oplinom.