Papir koji je Marko tada držao bio je poziv za upis u tehničku školu u Osijeku, zajedno s računom za đački dom, knjige i mjesečnu kartu koji su višestruko premašivali Katinu skromnu mirovinu. Bez trenutka oklijevanja, starica je otišla seoskom bilježniku. Potpisala je ugovor i predala posljednji komad crnice lokalnom veleposjedniku. Kada je unuk kroz suze pokušao odbiti novac, Kata ga je primila za ramena i mirno rekla: „Zemlja te hrani dok je kopaš, sinko, ali znanje te hrani dok si živ. Njivu ćeš jednoga dana stvoriti, a priliku nećeš.“
Godine su prolazile u tišini i teškom radu. Marko je završio školu, potom i građevinski fakultet u Zagrebu, radeći noćne smjene u skladištima kako baki više ne bi uzeo ni novčića. Kata je starjela sama pod krovom koji je sve teže podnosio zime. Iako joj se Marko redovito javljao, slao sitne pakete i posjećivao je kad god je mogao, nikada mu nije priznala da lonci na tavanu više ne mogu uhvatiti svu kišnicu. Nije ga željela opterećivati dok je gradio svoj život u velikom gradu.
Dvadeset godina nakon što je potpisala prodaju njive, prašnjavim seoskim putem pred njezinu kapiju stigla su dva automobila. Iz njih su izašli nepoznati ljudi u odijelima, noseći u rukama fascikle i elaborate prepune tehničkih nacrta. Kati se stegnulo srce. Uplašila se da je riječ o općinskim inspektorima koji su došli proglasiti njezinu trošnu kuću nesigurnom za život ili starim poreznim dugovima koje nije mogla platiti.
Drhtavim rukama popravila je pregaču i stala na prag, spremna braniti svoj dom. No, tada su se otvorila stražnja vrata prvog automobila i iz njega je izašao Marko — odrastao, visok čovjek, s istim onim pogledom dječaka koji je nekada spavao s majčinim šalom.
Prišao joj je, obgrlio njezine staračke, ogrubjele ruke i položio joj fascikl u krilo. Dokumenti koje Kata nije razumjela nisu bili nalog za iseljenje. Bili su to vlasnički listovi. Marko je otkupio natrag sva četiri jutra djedovine, uključujući i onu posljednju njivu plodne crnice, a nacrti su bili projekt za novu, toplu kuću s čvrstim krovom koji više nikada neće prokišnjavati.
„Vratio sam ti zemlju, bako“, prošaptao je kroz suze, naslonivši čelo na njezino rame. „A sada je red da se ja pobrinem da više nijedna kap ne padne na t
ebe.“