Nakon što je otišla od Rame, Zehra se nije predala. Iako su joj ruke bile žuljevite, a srce teško od tuge i poniženja, u njoj se probudio onaj stari inat koji ju je držao kroz sve teške godine nakon Salihove smrti.
Sljedećeg jutra, prije nego što bi sunce u potpunosti ogrijalo vrhove Vlašića, Zehra je iznijela staru motiku, vile i lopatu. Budući da nije imala traktor, odlučila je raditi ručno – dio po dio. Svaki kamen koji je iskopala pažljivo je slagala na stranu, praveći nisku ogradu oko parcele.
Dok je kopala zemlju dublje nego ikada prije, usred ljetnih vrućina, dogodilo se nešto neobično. Zabivši pijuk u središte parcele, na dubini od skoro pola metra, udarila je u nešto tvrdo, ali drugačije od kamena. Nije zvučalo kao stijena. Pažljivo je odgrnula zemlju rukama i ugledala čudnu, tamnu, gotovo crvenkastu tečnost koja se polako sakupljala u maloj udubini, ispuštajući blagi, mineralni miris.
Nakon nekoliko dana, primijetila je da krompir koji je uspjela posaditi na tom dijelu parcele raste nevjerovatnom brzinom i daje krupne, zdrave plodove kakve selo nikada nije vidjelo. Ubrzo su lokalni agronomi, privučeni pričama o čudotvornom urodu na “bezvrijednom kamenjaru”, došli uzeti uzorke zemlje i vode.
Analiza je pokazala ono što niko nije očekivao: na dubini ispod Zehrine njive nalazio se izvor rijetke, ljekovite mineralne vode bogate magnezijumom i željezom, a sama zemlja je bila puna jedinstvenih hranjivih sedimenata koji su djelovali kao prirodno đubrivo.
Vijest se proširila brzinom svjetlosti. Investitori i novinari počeli su dolaziti u Podbrdo. Ramo Delić više nije spominjao prodaju njive niti se nasmijao kada bi prošao pored Zehrine kapije – umjesto toga, prvi je došao ponuditi partnerstvo, koje je ona hladno odbila.
Zehra je osnovala zadrugu zajedno sa svojim komšijama, otvorila put za zapošljavanje desetina mještana i osigurala da plodovi njene teške muke i vjere donesu prosperitet cijelom selu, dokazujući da se ispod najvećeg kamena ponekad krije najveće boga
tstvo.