Noge su joj klecnule, pa je sjela na prvu cjepanicu, ne mareći za hladnoću i snijeg koji joj se topio na dlanovima. Pismo je držala drhtavim rukama, a suze su same tekle niz njene ispijene obraze.
Rukopis je pripadao Mirzi — Harisovom najboljem prijatelju iz mladosti, čovjeku koji je netragom nestao neposredno nakon Harisove pogibije. Selom se godinama šaputalo da je Mirza pobjegao u inostranstvo kako bi izbjegao dugove, a mnogi su ga krivili što se nije čak ni pojavio na dženazi čovjeka koji ga je gledao kao rođenog brata.
U pismu je stajalo:
> „Fatima, oprosti mi. Znam da je kasno za bilo kakva opravdanja, ali dugujem ti istinu koju sam godinama nosio kao kamen na duši.
> Te kobne noći prije šest godina, na planinskom prevoju, Haris nije vozio sam. Ja sam bio za volanom. Firma nam je dala kamion s neispravnim kočnicama, a ja sam insistirao da krenemo po mećavi kako bismo uzeli dnevnicu. Kada su kočnice otkazale na zaleđenoj okuci, kamion je krenuo pravo prema provaliji.
> U posljednjem trenutku, umjesto da skoči i spasi sebe sa svoje strane kabine, Haris je prebacio ruku preko mene, gurnuo me kroz suvozačeva vrata pravo u snježni smet i povikao: ‘Imaš bolesnu majku, Mirza, bježi!’ Sekundu kasnije, kamion se survao.
> Preživio sam samo s prelomom ruke, ali vlasnik firme mi je zaprijetio: ako prijavim kvar na kočnicama i to da sam ja bio za volanom, optužit će me za nesreću i zatvoriti, a Harisova porodica neće dobiti ni ono malo novca od osiguranja. Pobjegao sam u Njemačku, slomljen, progonjen krivicom i sramom što nisam imao hrabrosti stati pred tebe.
> Prije petnaest godina, kad sam bio na dnu i bez marke u džepu, Haris mi je dao novac da spasim porodičnu kuću i nikada ga nije tražio nazad. Rekao mi je: ‘Vratit ćeš kad budeš mogao, ako ne meni, onda onima koje volim.’
> Nisam mogao vratiti dug njemu, ali moram tebi i njegovoj djeci. Ova drva su samo početak. U koverti je ugovor o uplati na račun u banci — to su novci koje sam godinama štedio radeći na građevini. Harisova djeca više nikada neće leći u hladnu sobu, niti ćeš ti morati strahovati za komad hljeba.
> Ne tražim da mi oprostiš, jer ni sam sebi ne opraštam. Samo te molim da dopustiš Harisovoj dobroti da se vrati njegovoj djeci.
> Tvoj Mirza.“
>
Fatima je pritisnula pismo na grudi, jecajući u tišini zimske noći. Godinama je u srcu nosila tugu pomiješanu s gorkim osjećajem nepravde, a sada je shvatila da je njen Haris umro onako kako je i živio — štiteći drugoga.
Ustala je, unijela prve naramke suhe bukovine u kuću i potpalila peć. Ubrzo je stara soba zamirisala na toplinu i pucketanje vatre. Pogledala je svoju djecu, koja su mirno spavala pod ćebadima, i po prvi put nakon šest godina, umjesto hladnoće i straha,
osjetila mir.