Amina je prošla kroz zatečenu gomilu ne obazirući se na poglede seljana. Prišla je majci, nježno joj obrisala suzu s obraza, a zatim se okrenula prema Rifatu.
Trgovac se podrugljivo nasmijao, pokušavajući zadržati ulogu gazde pred okupljenim svijetom. „Vidi ti nje, stigla gospođica iz grada! Došla si majci pomoći da pokupi ovu sirotinju s poda?“
Amina nije ni trepnula. Otvorila je crnu kožnu fasciklu, izvukla službeni dokument s pečatom ministarstva i pogledala ga ravno u oči glasom koji je odjeknuo cijelim trgom:
„Nisam došla da kupim vaš sitniš, gospodine Rifate. Došla sam kao pravna zastupnica poljoprivredne zadruge i općinskog ureda za inspekciju.“
Rifatu je osmijeh u trenu zamro na licu.
„Ovdje je nalog za provjeru svih ugovora i otkupnih vaga na ovoj pijaci“, nastavila je mirno. „Godinama ucjenjujete udovice, starce i poštene domaćine, obarate im cijene i otimate stoku ispod svake vrijednosti. Ali to nije sve. Došla sam potpisati i preuzimanje zemljišta koje je općina otkupila za izgradnju novog regionalnog distributivnog centra.“
Zastala je i pokazala na papir.
„Imanje na kojem držite svoje skladište i bespravno proširene objekte nije vaše — istekao vam je zakup prije šest mjeseci, a zahtjev za produženje vam je jutros odbijen. Od ponedjeljka su svi ti objekti pod pečaćenjem, a vi ste dužni platiti zaostale naknade.“
Trgovac je problijedio kao kreč. Pogledao je u papire s crvenim pečatom, pa u okupljene seljane koji su počeli šaputati, a zatim u novčanice koje su i dalje ležale u prašini pred Mejrinim nogama. Njegova arogancija raspala se u nekoliko sekundi.
Amina se sagnula, podigla one zgužvane novčanice i pružila ih natrag Rifatu pravo u ruke.
„Uzmite ovo nazad. Trebat će vam za sudske troškove i kazne.“
Okrenula se prema majci, uzela povodac Bjelke u jednu ruku, a drugom čvrsto zagrlila Mejru.
„Idemo kući, majko. Bjelka ne ide nikamo, a tvoje ruke više nikada neće morati raditi za tuđe mrvice.“
Dok su njih dvije, uz vjernu Bjelku, polako koračale s pijace prema autu, niko od prisutnih nije progovorio ni riječi. Seljani su se razmicali u tišini i s dubokim poštovanjem, shvativši da udovica nije uzalud ulagala u kćerku — jer najveće bogatstvo koje čovjek može ostaviti nije u imetku, nego u poštenju i djetetu koje nikada ne zaboravi odakl
e je poteklo.