Čovjek u tamnom odijelu pružio je fasciklu, ali Mirza je nije uzeo. Ruke su mu se tresle, a u grlu mu je zastao dah.
„Kakvo imanje?“, jedva je izustio Mirza, dok su gosti oko njega polako stišavali razgovor, osjećajući da se pred njihovim očima odvija nešto krupno. Mlada ga je zabrinuto povukla za rukav, ali on to jedva da je osjetio.
„Vaš otac je prodao sve“, odgovorio je advokat mirnim, posve službenim tonom. „Kuću, voćnjak, pašnjak i štalu. Zadržao je samo pravo da koristi malu sobu na kraju sela do kraja života. Rekao mi je prije dva dana: ‘Moj sin zaslužuje dobar početak u gradu. Neka kupi stan, neka živi kako treba, a meni ne treba više od kreveta i peći.’ Donio sam ugovor i bankovnu potvrdu o uplati cijelog iznosa na vaš račun.“
Advokat se osvrnuo po svečano ukrašenoj sali punoj balona, cvijeća i stolova s hranom. „Gdje je Hasan? Treba mi njegov potpis na prijemnici prije nego što predam papire.“
Te riječi pale su kao stijena na Mirzino srce.
Sjetio se starčevog pogleda. Sjetio se grubih, ispucalih dlanova koji su čitavog života radili teške poslove samo da bi on imao knjige, odjeću i školu. Sjetio se kako je tog jutra, dok je Mirza birao sat i manžetne, njegov otac u blatu i hladnoći spašavao tele na imanju koje zapravo više nije bilo njegovo. I sjetio se onog najgoreg — svojih vlastitih riječi: „Izađi, smrdiš na štalu.“
Mirza je ispustio čašu sa stola. Razbila se o mramorni pod, ali se nije ni osvrnuo. Okrenuo se od mlade, od rodbine, od poklona i raskošne sale, pa u svečanom odijelu i cipelama potrčao prema izlazu.
Izletio je na ulicu. Počela je padati sitna, hladna jesenja kiša. Gledao je niz dugu cestu, tražeći poznatu, pognutu priliku u starom, izblijedjelom sakou. Trčao je stotinama metara prema obližnjoj autobuskoj stanici dok mu se blato lijepilo za lakovane cipele.
Tamo, pod oronulom betonskom nadstrešnicom, sam na drvenoj klupi, sjedio je Hasan. Ruke je držao u krilu, gledajući u maglu i čekajući prigradski autobus da se vrati u praznu sobu.
Mirza se zaustavio nekoliko koraka dalje, zadihan i potpuno slomljen. Pao je na koljena u mokro lišće pred očevim nogama. Zario je lice u starčeve grube, mirisom štale i zemlje prožete dlanove, i zaplakao kao malo dijete.
„Oprosti mi, babo… molim te, oprosti mi…“
Hasan nije rekao ništa o novcu, o prodaji, niti o uvredi koju je pretrpio pred stotinu ljudi. Samo je svojom teškom, žuljevitom rukom nježno položio dlan na sinovu mokru kosu, duboko uzdahnuo i tiho rekao:
„Ustani, sine. Nemoj se prljati pred svatovima. Neka ti
je sretno.“