Nesreća je stigla iznenada, u vidu razornog ljetnog nevremena praćenog ledom veličine pesnice. Mustafaovi prostrani plastenici, voćnjaci i usjevi — sve u što je uložio sav novac i uzeo ogroman bankarski kredit pod hipoteku na kuću — uništeni su u nepuna dva sata. Kao da to nije bilo dovoljno, Mustafa je u pokušaju da spasi mehanizaciju pao pod traktor i teško povrijedio kičmu, ostavši prikovan za krevet.
Banka je već idućeg mjeseca poslala opomenu pred pljenidbu imovine.
U tom trenutku, sav onaj privid moći i ugleda raspao se u paramparčad. „Gospoda“ i rođaci iz Švicarske naglo su prestali odgovarati na telefonske pozive, izgovarajući se vlastitim krizama i kreditima. Komšije, kojima se Fata godinama hvalila bogatstvom, počele su ih zaobilaziti u širokom luku. Kuća je utihnula, a u njoj su ostali samo dugovi, lijekovi koje nisu imali čime platiti i Mustafaov očaj dok je gledao u strop, svjestan da sve odlazi na doboš.
Jedne večeri, dok je Fata plakala za stolom, a Haris beznadežno držao glavu među rukama, iz ljetne kuhinje se začuo ritmičan, neumoran zvuk.
Bila je to Aminina stara šivaća mašina.
Amina nije gubila vrijeme na tugu. Mjesecima unazad, potajno i kasno u noć, šila je unikatne narodne nošnje, tradicionalne vezene stolnjake i moderne haljine sa stilizovanim bosanskim motivima. Preko interneta i jedne prijateljice iz Bihaća stupila je u kontakt sa udruženjem žena u dijaspori koje su tražile autentične, ručno rađene nošnje za kulturna društva širom Evrope. Njene kreacije izazvale su toliku pažnju da su narudžbe počele stizati sa svih strana.
Amina je danonoćno radila, ne pitajući za umor. U posao je uključila još nekoliko nezaposlenih žena iz sela i pretvorila staru šupu u pravu malu radionicu.
Tačno sedam dana prije nego što je isticao rok za prinudnu naplatu kredita, Amina je ušla u Mustafaovu sobu.
Mustafa je ležao, blijed i poražen, ne usuđujući se podići pogled. Fata je stajala pored njega, pogrbljena i manja od makovog zrna. Amina je prišla krevetu i na noćni ormarić mirno spustila debelu kovertu.
„Ovdje je novac za preostale rate kredita i za operaciju u Sarajevu,“ rekla je tiho, bez imalo povišenog tona ili trijumfa u glasu. „Advokat je jutros predao uplate, kuća ostaje vaša.“
Mustafa je drhtavom rukom dotakao kovertu, a suze su same krenule niz njegovo izborano lice. Prvi put u životu, ponosni domaćin uhvatio je Amininu ruku — istu onu ogrubjelu ruku od posla — i prislonio je na svoje čelo.
„Oprosti mi, kćeri…“ zajecao je čovjek pred kojim je nekada cijelo selo stajalo mirno. „Bili smo slijepi pored zdravih očiju. Mislili smo da nam u kuću ulazi sirotinja, a donijela si nam jedino pravo bogatstvo koje smo ikada imali.“
Fata je pala na koljena pored kreveta, grcajući u suzama i moleći za oprost. Amina ih je pogledala s blagim osmijehom, bez trunke zlobe ili osvetoljubivosti, i pružila ruku svojoj svekrvi da ustane.
Od tog dana, za stolom porodice Begić ništa više nije bilo isto. Za čelo stola više se nije sjedalo po bogatstvu, već po čestitosti — a Amina je bila ona čija se riječ slušala s najvećim
poštovanjem.