Naravno. Evo nastavka do kraja:
„Otvorila sam poruku drhtavim rukama. Pisalo je:
‘Kćeri, ako ikada vidiš čovjeka u staroj jakni koju je tvoj brat nosio, nemoj bježati od njega. Saslušaj ga. On zna istinu.’
Pogledala sam muškarca ispred sebe.
– Ko ste vi? – upitala sam kroz suze.
Spustio je glavu i tiho rekao:
– Ja sam posljednji čovjek koji je vidio tvog brata prije nego što je nestao.
Nisam mogla vjerovati.
Rekao mi je da moj brat nije pobjegao od kuće, kako se godinama vjerovalo. Te večeri doživio je nesreću, izgubio pamćenje i završio u drugom gradu. Dugo nije znao ni svoje ime.
A onda je prije nekoliko dana pronašao staru fotografiju koju je nosio sa sobom.
Na fotografiji smo bili moj brat i ja kao djeca.
Tada je počeo tražiti svoju porodicu.
Majčina poruka bila je posljednji trag koji je trebalo da me dovede do njega.
Sutradan sam otišla s tim čovjekom u grad u kojem je moj brat živio.
Kada su se vrata otvorila, ugledala sam čovjeka koji me je nekoliko sekundi samo gledao.
A onda je izgovorio moje ime.
Noge su mi klecnule.
Bio je to moj brat.
Trinaest godina čekanja, suza i neizvjesnosti završilo je jednim zagrljajem.
Majka je bila u pravu.
Neke priče ne završavaju onda kada izgubimo nadu.
Ponekad samo čekaju pravi trenutak da nam vrate ono što smo mislili da smo zauvijek izgubili.“