Evo nastavka ove dirljive priče:
Nastavak priče: Lekcija koja se ne uči iz knjiga
Haris je zurio u sina, čekajući da dječak nastavi. Njegove grube, ispucale ruke od rada na građevini stisnule su se u pesnice, ali u grudima mu je odjednom postalo teško, kao da je progutao komad leda.
– Zašto si donio deku u štalu, Emire? – ponovio je Haris oštrijim glasom, ali u njemu se više nije čuo bijes, već prikriveni strah.
Desetogodišnji dječak podigao je pogled, pogledavši oca ravno u oči s nevjerovatnom zrelošću koja nije pripadala njegovim godinama.
– Moram naučiti kako se pripremiti za budućnost, babo – mirno je rekao Emir. – Kada ti ostarstariš i kada ti noge postanu slabe kao djedove, moram tačno znati kako se slaže slama u štali. Moram zapamtiti gdje je najbolje mjesto za staru deku i koliko debel mora biti jastuk da ti ne bude previše hladno dok spavaš ovdje sam.
Haris je ustuknuo korak nazad, kao da ga je neko ošamario. Riječi su mu zastale u grlu. Pogledao je u pravcu starog Ibrahima, koji je sjedio na drvenoj klupi u uglu štale, šuteći i gledajući u pod, a zatim se vratio pogledom na sina koji je strpljivo čekao odgovor.
U tom trenutku, tišina koja je ispunila dvorište bila je glasnija od bilo koje buke. Harisu su se vratile slike iz njegovog vlastitog djetinjstva – sjetio se kako je isti ovaj djed, Ibrahim, radio od jutra do mraka da bi njemu kupio prvu knjigu, napravio bicikl i sagradio toplu kuću u kojoj su sada živjeli. Sjetio se svih onih toplih noći kada ga je otac uspavljivao i grijao svojim rukama.
Dječak je polako otvorio malu školsku svesku. Između stranica izvadio je staru, izgužvanu fotografiju na kojoj su bili mladi Haris i njegov otac Ibrahim, nasmijani ispred tek završene kuće. Na poleđini fotografije, Ibrahim rukom ispisao: „Da te Bog sačuva od grijeha i zaborava, sine moj.“
Harisove oči su se napunile suzama. Nije mogao izgovoriti ni riječ. Kleknuo je na hladnu zemlju pred svog sina, spustio ruku na Emirovo rame, a zatim polako ustao i krenuo prema štali.
Prišao je svom ocu, pružio mu ruku i, drhtavim glasom koji je jedva izgovarao riječi, prošaptao:
– Oprosti mi, babo… Vrati se u kuću. Tvoje mjesto je tamo gdje i pripada – s nama.
Ibrahim je podigao pogled, a u njegovim staračkim očima nije bilo ljutnje, samo beskrajna tuga i olakšanje. Uhvatio je sina za ruku, polako ustao, dok je mali Emir tiho složio deku i vratio je u kuću, znajući da je lekcija o ljubavi, poštovanju i ljudskosti danas uspje
šno naučena.