Sigmund Freud, poznati austrijski neurolog i utemeljitelj psihoanalize, naglašavao je važnost ravnoteže u roditeljskom pristupu odgoju djece. Prema njegovom mišljenju, prekomjerna kontrola majke nad djetetom može imati dugoročne negativne posljedice na emocionalni razvoj djeteta i odnose unutar obitelji.

Majčina briga i zaštita prirodno su izražene u prvim godinama djetetova života, kada dijete u potpunosti ovisi o roditelju za hranu, sigurnost i ljubav. Međutim, kako dijete raste, njegova potreba za autonomijom i istraživanjem svijeta postaje sve izraženija. U tom trenutku dolazi do ključnog izazova za roditelje, posebno majke – kako pronaći ravnotežu između pružanja podrške i omogućavanja djetetu da se samostalno razvija.

Majke koje pretjerano kontroliraju svaki aspekt života svoje djece često to čine iz najbolje namjere. Žele zaštititi svoje dijete od mogućih neuspjeha, povreda ili boli. Međutim, takav pristup može spriječiti dijete da razvije važne vještine poput donošenja odluka, suočavanja s problemima i preuzimanja odgovornosti. Djeca koja su stalno pod kontrolom roditelja često se osjećaju nesigurno u vlastite sposobnosti i mogu razviti osjećaj ovisnosti o drugima.

ada takva djeca odrastu, prirodno teže osamostaljenju i oslobađanju od pretjerane roditeljske zaštite. Ovo može dovesti do udaljavanja od roditelja, posebice od majke koja ih je najviše kontrolirala. Takvo udaljavanje često nije svjesna odluka, već rezultat emocionalnog pritiska i potrebe za osobnim prostorom i slobodom.

Osim što ovakav odgojni stil šteti djetetu, ima i ozbiljne posljedice za majku. Majke koje previše kontroliraju često se kasnije u životu osjećaju usamljeno i zanemareno. Djeca koja su odrasla pod stalnim pritiskom kontrole rijetko osjećaju bliskost s roditeljem koji im nije omogućio da slobodno istražuju i grade vlastiti identitet. Posljedica toga je smanjenje učestalosti komunikacije i interakcije između roditelja i odraslog djeteta.

Freud je isticao da je ključ zdravog odnosa između roditelja i djeteta pružanje podrške koja ne guši individualnost. Djeca trebaju priliku za istraživanje svijeta, suočavanje s izazovima i donošenje vlastitih odluka, čak i kada to uključuje pogreške. Pogreške su neizbježan dio učenja i rasta. Kada roditelji pružaju sigurno okruženje u kojem dijete može slobodno učiti iz vlastitih iskustava, veće su šanse da će dijete razviti povjerenje u sebe i zadržati bliskost s roditeljem i u odrasloj dobi.

Da bi se izbjegla situacija usamljenosti u starosti, važno je da roditelji, posebice majke, osvijeste svoje odgojne metode. Umjesto kontrole, potrebno je razvijati povjerenje u dijete i njegovu sposobnost da se nosi s izazovima. To ne znači napustiti dijete ili ga ignorirati, već biti prisutan kada je to potrebno, ali bez nametanja.

dravi obiteljski odnosi temelje se na ravnoteži, komunikaciji i međusobnom poštovanju. Djeca koja osjećaju da ih roditelji podržavaju, a ne kontroliraju, sklonija su održavanju bliskih odnosa s njima tijekom cijelog života.