Sunce se polako povlačilo iza obližnjih brda, bacajući duge, zlatne sjenke preko mirne površine rijeke. Na starom drvenom molu sjedio je starac, ruku ogrubjelih od decenija rada, ali pokreta još uvijek preciznih dok je namotavao najlon na staru mašinicu.
Pored njega je sjedio dječak, ne stariji od deset godina, zureći u vodu s onom vrstom strpljenja koju samo djeca mogu imati kada su u društvu nekoga koga vole.
“Deda,” šapnuo je dječak, kao da se plaši da će uplašiti samu tišinu večeri, “misliš li da će se ikada vratiti?”
Starac je stao, pogled mu je odlutao ka sredini toka, tamo gdje se voda pjenila oko krupnog kamenja. Znao je da dječak ne pita za ribu. Pitao je za oca koji je već drugu godinu bio u inostranstvu, šaljući pisma i novac, ali rijetko dolazeći kući.
“Rijeka uvijek teče, sine,” odgovori starac polako. “Ona odlazi daleko, vidi gradove za koje mi i ne znamo, ali se njen duh uvijek vraća u ove dubine. Tako je i s ljudima. Neki krugovi moraju da se opišu da bismo znali gdje nam je srce.”
Izvukao je iz džepa stari, izlizani sat i pogledao ga.
“Znaš,” nastavio je, “tvoj otac je sjedio baš tu gdje ti sjediš. Bio je nemiran, stalno je htio da vidi šta je iza one okuke. I otišao je. Ali svaki put kad mi pošalje pismo, on me ne pita za politiku ili vijesti. Pita me da li još uvijek cvjeta onaj bagrem pored puta i da li je voda dovoljno bistra.”
U tom trenutku, dječakov plovak je naglo potonuo. Mališan je skočio, zaboravivši na tugu, boreći se sa štapom. Starac mu nije uzeo štap iz ruku. Samo je stavio dlan preko njegovog ramena, dajući mu stabilnost.
Kada su konačno izvukli ribu – prelijepu, srebrenastu pastrmku – dječak ju je držao u rukama, diveći se njenim bojama.
“Hajde,” reče starac tiho.
Dječak je pogledao ribu, pa u djeda, i polako je vratio u hladnu vodu. Gledali su kako jednim snažnim pokretom repa nestaje u dubini.
“Zašto smo je pustili?” upita dječak, iako je u srcu znao odgovor.
“Zato što se najljepše stvari posjeduju samo onda kada su slobodne da ti se vrate,” reče starac.
Dok su se vraćali kući, u daljini se začuo zvuk automobila. Dječak je zastao, osluškujući. Nije to bio bilo kakav zvuk; bio je to prepoznatljiv, pomalo hrapav zvuk starog motora koji je davno otišao iz njihovog dvorišta.
Dječak je potrčao. Starac je ostao korak iza, smiješeći se u mrak. Rijeka je nastavila da teče, ali je te večeri jedan krug konačno bio zatvoren.