
Mustafa ga je dugo gledao, pokušavajući da poveže bore na licu čovjeka pred sobom s dječakom koji je prije dvadeset godina plakao nad poderanim cipelama.
„Emire…“ prošaputao je konačno starac, dok su mu oči zaiskrile od suza.
Emir se blago nasmiješio, položio ruku na Mustafino staračko rame i izvadio iz aktovke debelu kovertu te ugovor koji je glasio na renoviranje radionice i otvaranje fonda za mlade, siromašne zanatlije.
„Dedo Mustafa“, rekao je tiho i s dubokom zahvalnošću, „prije dvadeset godina dao si mi više od popravljenih cipela – dao si mi dostojanstvo i vjeru u ljude kada je sve izgledalo crno. Rekao si da se neke stvari ne plaćaju novcem. E pa, došao je dan da ti vratim bar dio tog dugovanja. Ova radionica se neće zatvoriti. Ona će ponovo zasjati, a nova djeca će učiti zanat ovdje, baš kao što si ti učio mene.“
Mustafa je oborio pogled na stare dječije cipele, pa na čovjeka koji je izrastao u ponosnog i plemenitog čovjeka. Shvatio je da dobrota koju je cijelog života dijelio nije bila uzaludna – ona se samo vratila, u najljepšem mogućem obl
iku.