Miris toplog somuna: Dobro djelo koje se pamti dvadeset godina

Evo nastavka ove emotivne priče:

Selma je gutala suze dok je koračala prema školi, čvrsto stiskajući topao somun u promrzlim rukama. Taj mali znak pažnje vratio joj je vjeru u ljude. Sljedećih godina, svakog jutra bi prolazila pokraj pekare, a Ibrahim bi joj uvijek tiho spremio svjež somun i toplu riječ.

Vrijeme je prolazilo. Selma je uz majčinu nadljudsku borbu i vlastiti trud uspjela završiti školu, a kasnije i fakultet ekonomije u Sarajevu. Zahvaljujući stipendiji i upornosti, dobila je priliku za rad u inostranstvu, gdje je izgradila uspješnu karijeru i pokrenula vlastiti biznis.

Dvadeset godina kasnije, vratila se u rodni kraj kao uspješna i ostvarena žena, ali nikada nije zaboravila miris onog prvog somuna u najtežem trenutku svog djetinjstva.

Zato se pred Ibrahimovom pekarom zaustavio bijeli kombi. Iz njega je izašla Selma, noseći veliki drveni sanduk. Kada je skinula poklopac, stari pekar je ostao bez daha: unutra su bile police ispunjene najmodernijom pekarskom opremom, ugovor o potpunoj renovaciji i modernizaciji njegove stare pekare, te koverta s porukom:

> „Dragi čika Ibrahime,

> Prije dvadeset godina spasili ste me gladi i dali mi nadu kada je svijet izgledao hladno i surovo. Onaj jučerašnji somun bio je mnogo više od hljeba – bio je ruka pružena djetetu u nevolji. Sada je došao red da ja vratim dug. Neka se miris vašeg dobrog srca širi ovom ulicom još mnogo, mnogo godina.

> Vaša Selma.“

>

Ibrahim je spustio glavu na ruke, a suze radosnice počele su mu kliziti niz lice prekriveno brašnom. Shvatio je ono u šta je cijelog života vjerovao: dobro djelo nikada ne propada, ono se samo vrati u trenutku kada nam je najpo

trebnije.