Evo nastavka priče:
Jasminove ruke su podrhtavale dok je pomagao iznemoglom ocu da ustane sa hladne slame. Skinuo je svoju toplu zimsku jaknu i čvrsto je ogrnuo oko Mehmedovih pogrbljenih ramena.
„Govori, babo… Šta je s majkom? Gdje je mati?!“, glas mu se lomio između očaja i bijesa.
Mehmed je teškom mukom progutao pljuvačku, a suze su same brazdale njegovo upalo, naborano lice.
„Prije tri godine, sine… majka ti se teško razboljela“, počeo je Mehmed drhtavim glasom. „Trebao joj je lijek, operacija u Sarajevu… Govorio sam Ameli da uzme od novca koji si slao, da spasimo Hanifu. Ali tvoja sestra i njen Edin su imali druge planove.“
Starac je zastao, boreći se za zrak u ledenom zraku štale.
„Uvjerili su me da si ti prestao slati novac, da si u Njemačkoj ostao bez posla i u dugovima. Edin nam je donio neke papire. Rekao je da opština traži porez na kuću koji ne možemo platiti i da ćemo je izgubiti ako je ne prepišemo na njih. Mati je bila u bunilu, poluslijepa, a ja nepismen… Potpisali smo, sine. Dali smo im sve, vjerujući da će nas paziti.“
Jasmin je osjetio kako mu tlo pod nogama nestaje. U glavi su mu odzvanjale stotine radnih sati na baušteli, kiša, mraz i svaka marka koju je odvajao od usta, dok je sestra svakog prvog u mjesecu podizala njegove uplate i govorila mu preko telefona: „Sve je u redu, brate, majka je u bašti, babo ti selami.“
„A majka?“, prošaptao je Jasmin, a u grlu mu se stegao čvor veličine stijene.
„Umrla je prošle zime, u onoj istoj sobi koju si joj ti uredio“, reče Mehmed jecajući. „Mjesec dana nakon dženaze, Edin mi je izbacio stvari ovamo. Rekao je da im smetam, da njihova djeca trebaju prostor i da budem sretan što me nisu poslali u dom. Donesu mi nekad koru hljeba, nekad zaborave po dva dana… Svake noći sam molio Boga samo da izdržim dok se ti ne vratiš, da ti kažem istinu.“
U tom trenutku, vrata obnovljene kuće su se otvorila. Na prag je izašao Edin u toplom džemperu, noseći vreću sa smećem. Kroz osvijetljena vrata iza njega vidio se raskošan, moderan enterijer — novi parket, skupocjen namještaj i velika jelka oko koje su se igrala djeca.
Kada je ugledao Jasmina kako u snijegu pridržava oca, Edin se ukipio na pragu. Vreća sa smećem ispala mu je iz ruku.
„Jasmine…? Pa… otkud ti bez najave?“, promucao je Edin, a lice mu je u sekundi problijedjelo.
Jasmin je polako spustio oca na sanduk, poravnao jaknu oko njega i bez riječi zakoračio prema kući. Svaki njegov korak u škripavom snijegu nosio je teret dvanaest godina teškog rada, žrtve i neizmjerne izdaje.
Na vratima se pojavila i Amela, sa šoljom kafe u ruci i osmijehom koji je u sekundi nestao čim je ugledala bratove oči.
„Amela“, rekao je Jasmin mirnim, hladnim tonom od kojeg je zaledila krv u žilama. „Spakujte svoje stvari. Imate pola sata da izađete iz babine kuće.“
„Ali Jasmine, ti ne razumiješ… kuća se vodi na nas, imamo ugovor!“, počela je Amela drhtavim glasom, pokušavajući se opravdati, dok su joj se ruke tresle.
Jasmin je iz džepa izvadio debelu fasciklu koju je donio iz Njemačke — svaki bankovni izvod, svaku uplatnicu sa njenim imenom i tačnim datumima u posljednjih dvanaest godina, zajedno s porukama u kojima je tražila novac „za majčine lijekove“ i „za majstore“.
„Zakon će reći svoje o prevari bolesnih i nepismenih roditelja“, rekao je Jasmin, gledajući ravno u sestru koju više nije prepoznavao. „Ali noćas, moj babo spava na toplom. A vi birajte — ili ćete sami izaći, ili će vas izbaciti policija i sramota pred čitavim selom.“
Amela i Edin, suočeni s dokazima i istinom koju više nisu mogli sakriti, znali su da je igra gotova. Selo bi saznalo za njihovu sramotu, a sud bi lako dokazao porijeklo svakog novčića uloženog u to imanje. Glava pognutih od stida, pokupili su najosnovnije stvari i u tišini napustili kuću.
Te noći, Jasmin je naložio veliku vatru u novoj peći. Okupao je oca, obukao mu čistu odjeću i smjestio ga u najtopliju sobu, u krevet sa svježom posteljinom.
Dok je Mehmed konačno mirno spavao s osmijehom olakšanja na licu, Jasmin je stajao kraj prozora koji je gledao na bašču — onog prozora o kojem je njegova majka sanjala. Spustio je ruku na staklo i tiho prošaptao:
„Oprosti mi, majko… Vratio sam se.
Babo je na sigurnom.“