Faris je otišao u grad, završio srednju školu s odličnim uspjehom, a zatim upisao građevinski fakultet. Dok je on polagao ispite i polako ulazio u svijet gdje su se cijenila odijela, automobili i ugled, Rahima je u selu tiho starila. Da bi mu platila stanarinu i knjige, prodala je komad zemlje iza kuće, a zatim i starinsko zlatno prstenje koje joj je ostalo od nane. Nikada mu nije rekla koliko je zima provela ložeći samo grane i suho lišće kako bi svaki ušteđeni dinar otišao njemu.
Kada se zaposlio u velikoj građevinskoj firmi, posjete su postale sve rjeđe. Faris je gradio novu sliku o sebi — mlad, uspješan inženjer koji se kreće u visokom društvu. Upoznao je Lejlu, kćerku uglednog gradskog ljekara. Lejla je bila djevojka iz imućne porodice, ali tiha, pažljiva i iskrena. Kada je zakazana svadba u najskupljem gradskom restoranu, Faris je majci poslao pozivnicu tek nekoliko dana ranije, nadajući se potajno da zbog bolesti i dalekog puta možda neće ni doći.
Ali Rahima je došla. Pješačila je do glavne ceste, promijenila dva autobusa i u salu ušla stidljivo, tražeći pogledom svog sina. Nosila je svoju jedinu čistu, staru maramu i izblijedjelu haljinu, a na stolu kraj ulaza ostavila je mali zamotuljak umotan u novinski papir i vezan crvenim koncem.
Kada je krenula prema mladenačkom stolu da ga zagrli, Faris je osjetio kako ga obliva hladan znoj pod pogledima poslovnih partnera i tastovih prijatelja. Prišao joj je hitro, unio joj se u lice i prošaputao glasom punim stida i ljutnje: „Šta radiš ovdje ovakva? Idi sjedi negdje pozadi ili izađi, sramotiš me pred svima.“
Riječi su posjekle staricu gore od bilo kakvog udarca. Bez glasa, pogete glave, okrenula se i izašla na kišu koja je počela rominjati ispred restorana.
Samo nekoliko minuta kasnije, mlada je primijetila previranja i Farisovo uznemireno lice. Pogledala je prema ulaznom stolu gdje je stajao neugledni zamotuljak koji je ostavila starica. Privučena neobičnim paketom među gomilom sjajnih koverti, Lejla je prišla, uzela ga i odmotala novinski papir.
Unutra je bila izlizana kožna kutijica, a u njoj stari vlasnički list kuće, štedna knjižica s nekoliko hiljada maraka i presavijeni list papira ispisan drhtavom rukom.
Lejla je otvorila pismo i počela čitati u sebi, ali su joj se oči brzo napunile suzama. U pismu je pisalo:
„Sine moj, oprostio ti Bog ako sam te osramotila dolaskom. Znam da tvoj novi svijet više ne liči na našu staru kuću. U ovoj knjižici je novac od one zadnje njive koju sam prošlog mjeseca prodala — to je sve što imam da ti i tvoja mlada započnete život. Ostavljam ti i tapiju od kuće, da bude tvoja kad mene ne bude. Čuvaj svoje ruke, one su stvorene za velike mostove. Tvoja mati te voli i više ti neće smetati.“
Lejla je osjetila kako joj se srce steže od bola i stida. Nije rekla ni riječ Farisu. Uzela je mikrofon s muzičkog pulta. Muzika je naglo stala, a cijela sala se okrenula prema mladoj, očekujući uobičajenu zdravicu.
Lejla je stala na sredinu sale, pogledala Farisa pravo u oči, a zatim pred svim zvanicama, drhtavim ali jasnim glasom, pročitala svaku riječ iz pisma njegove majke. U dvorani je zavladao muk toliko težak da se čulo samo pucketanje zvučnika. Gosti su obarali poglede, a Farisovo lice izgubilo je svaku boju.
„Ovaj novac i ova žrtva stvorili su čovjeka za kojeg sam se danas udala“, rekla je Lejla kroz suze, gledajući Farisa. „Ali čovjek koji se stidi ruku koje su ga podigle, ne zna šta je čast. Ova svadba se ne nastavlja dok ta žena ne bude sjedila na mom mjestu.“
Spustila je mikrofon, podigla vjenčanicu i bez oklijevanja potrčala prema izlazu restorana. Faris je stajao još nekoliko trenutaka kao skamenjen, dok ga je istina o onome što je učinio udarala svom silinom. Pogledao je u pismo, u svoje odijelo, pa u tihu salu, a onda je bacio sako na pod i potrčao za Lejlom na kišu.
Rahima je stajala na autobuskoj stanici nekoliko stotina metara dalje, mokra, držeći se za ogradu dok su joj suze spirale kišne kapi s lica. Kada je čula korake, okrenula se i ugledala mladu u bijeloj haljini kako trči kroz lokve, a iza nje Farisa koji je dotrčao bez daha, pao na koljena u blato pred njenim nogama i počeo joj ljubiti ispucale, hladne ruke, jecajući kao onog dana kada je bio dječak.
Vratili su je u salu pod ruku. Te večeri, stara majka u izblijedjeloj haljini sjedila je na čelu glavnog stola, a sin je cijelu noć proveo držeći je za ruku, shvativši da najveća sramota čovjeka nije siromaštvo njegovih roditelja, već zaborav na
njihovu žrtvu.