Ali za komunalnog policajca Tarika, nana Fata nije bila simbol ljubavi ni čuvar uspomena. Za njega je ona bila tek prekršaj u uniformisanom notesu. Tarik je bio mlad, krut i ubijeđen da red u gradu zavisi isključivo od strogog slova zakona. Hranjenje ptica na javnim površinama bilo je zabranjeno, a on je svoj posao shvatao preozbiljno.
Godinama joj je prilazio, prekidao let ptica teškim koracima i pisao kazne. Nana se nikada nije raspravljala. Samo bi ga pogledala svojim umornim, vodenastim očima, blago se nasmiješila i pružila drhtavu ruku da uzme ružičasti papirić. „Radi ti, sine, svoj posao. Ne zamjerim ja tebi ništa,“ ponavljala bi tiho, dok je on odmahivao glavom, uvjeren da je starica tvrdoglava i prkosna.
Jednog hladnog novembarskog jutra, klupa kraj Sebilja ostala je prazna. Golubovi su uznemireno kružili iznad kaldrme, ali nane Fate nije bilo. Tri dana kasnije, Tarik je saznao da je njeno umorno srce zauvijek stalo u skromnoj sobi na Vratniku. Osjetio je čudan, neočekivan teret u grudima, ali pravi šok uslijedio je kada ga je komšinica rahmetli Fate potražila u stanici i predala mu požutjelu kovertu.
Na njoj je drhtavim rukopisom pisalo: Za policajca Tarika.
Unutra nije bila ljutnja. U koverti su se nalazili svi plaćeni odresci njegovih kazni, uredno složeni godinama unazad, a uz njih i jedno pismo:
„Dragi moj sine. Znam da si se često ljutio na mene, ali nemoj misliti da te nisam razumjela. Ti si samo čuvao red, onako kako su te naučili. Kad je moj Ismet otišao na bolji svijet, ja sam ostala sama na ovom dunjaluku. Djeca su se rasula po svijetu, a meni su ostale samo ove ptice i ova klupa. Dolazila sam jer sam na tom mjestu još uvijek osjećala da sam živa. A dolazila sam i zbog tebe, sine moj. Ti si bio jedina osoba koja bi mi svakog dana prišla, nazvala me po imenu i progovorila sa mnom makar tri riječi, makar to bilo i kroz kaznu. U ovoj koverti ti ostavljam i nešto novca od moje skromne penzije. Kupi vreću pšenice i nahrani ih ponekad kad prođeš. Ne zbog golubova, nego da se sjetiš da iza svakog zakona stoji čovjek, a iza svakog čovjeka neka tuga koju ne vidiš.“
Tarik je stajao nasred stanice, dok su mu se suze prvi put nakon djetinjstva slijevale niz lice. Sljedećeg jutra, prije početka smjene, policajac je došao na Baščaršiju u civilu. Sjeo je na staru drvenu klupu, spustio pogled na kamen i drhtavom rukom bacio prvu šaku zrnevlja. Golubovi su sletjeli oko njega, a sa starog Sebilja vjetar je raznosio tišinu koju više nijedna kazna nije mogla prek
inuti.