Četiri dana nakon dženaze, poštar je pozvonio na vrata stana u Düsseldorfu tražeći potpis za preporučeni paket. Na izgužvanoj žutoj koverti s pečatom pošte iz Sanskog Mosta stajalo je ime pošiljaoca: Ibrahim Dedić, poslano tačno tri dana prije nego što mu je srce stalo.
Almir je stajao u hodniku dok su mu se prsti neprimjetno tresli. Sabina se povukla u drugu sobu, ostavljajući ga samog s paketom koji je nosio miris starog podruma i suhog duhana. Kada je tupim kuhinjskim nožem prerezao selotejp, unutra nije našao nikakvo bogatstvo niti pravne prijekore. Na vrhu je ležao stari, teški mesingani ključ porodične radionice, a ispod njega pohabana drvena kutija za alat koju je Ibrahim koristio decenijama.
Na dnu kutije nalazila se bankovna knjižica na Almirovo ime i list papira istrgnut iz školske sveske na kockice, ispisan teškim, kvrgavim rukopisom:
„Almire,
Nisam ti dao da prodaš radionicu jer kamen i zidove ne možeš vratiti kad jednom odu u tuđe ruke. Znao sam da si u dugovima, ali sam znao i da bi te prodaja djedovine pekla čitav život, više nego što te pekao ponos.
Radionicu sam izdao u zakup još prije sedam godina jednom stolaru iz Ključa. Svaku kiriju sam stavljao na ovaj račun, cent po cent. Tu je dovoljno da zatvoriš sve što si dugovao i da počneš iznova, svojim rukama, a ne tuđom milostinjom. Zidovi su ostali čisti, tvoji su.
Nemoj da te sramota spriječi da dođeš kući. Ja sam svoje odradio. Ključ je tvoj.“
Almir je spustio papir na sto. Težina devetogodišnjeg inata, tvrdoglavosti i one posljednje, otrovne rečenice sručila se na njega svom silinom. Nije bilo povratka, nije bilo prilike za izvinjenje, niti glasa koji bi mu rekao da mu je oprošteno.
Uzeo je telefon, otvorio poruke i prvi put pogledao fotografiju svježeg mezara koju mu je Selma poslala prije nekoliko dana. Prsti su mu klizili po ekranu dok je birao sestre broj, a suze, koje je godinama držao zaključane iza ponosa, potekle su bez glasa.
„Selma…“, uspio je izgovoriti kada se javila, „kupujem kartu. Stižem sutra
ujutro.“