Jednog popodneva, kada je vozač autobusa ostavio paket na parkingu ispred zgrade u kojoj je Amir živio, njegov njemački cimer i kolega sa posla se nasmijao: „Amire, opet ti stižu ove čudne, izlijepljene kutije sa sela? Šta to uopće unutra držiš?“
Te riječi su ga pogodile jače nego što je želio priznati. Osjetio je stid. Umjesto ponosa na majčinu žrtvu, osjetio je nelagodu što ga te kutije podsjećaju na skromno porijeklo od kojeg je toliko želio pobjeći. Iste večeri nazvao je Travnik.
Razgovor je bio kratak i hladan.
„Majko, molim te, nemoj mi više ništa slati,“ rekao je Amir nervoznim glasom. „Ovamo imam sve, radim, zarađujem. Sramota me pred ljudima kad mi vozači dovoze te masne kartonske kutije oblijepljene selotejpom. Samo praviš i sebi i meni trošak.“
S druge strane telefonske linije zavladala je duga, teška tišina. Fatima je na kraju samo tiho i drhtavo izustila:
„Dobro, sine moj. Oprosti. Majka je samo mislila… da se ne osjetiš samim.“
Nakon toga prošli su mjeseci. Fatima više nije slala pakete. U početku je Amir osjetio olakšanje, ali je s vremenom ta tišina postala preteška. Telefonski pozivi postali su rijetki, a Fatima bi uvijek govorila da je „dobro“ i da „ne brine“.
A onda, pred kraj zime, stigao je poziv sa stanice. Rečeno mu je da ga čeka pošiljka iz Travnika.
Amir je otišao po kutiju, ljut i spreman da ponovo prigovori majci što ga nije poslušala. Donio je paket u stan, spustio ga na pod i nestrpljivo rasjekao traku, očekujući miris suhog mesa, ajvara ili pite.
Ali iz kutije se nije osjetio miris hrane.
Kada je otvorio poklopac, unutra nije bilo tegli, oraha ni brašna. Na vrhu je stajala stara, cvjetna šamija njegove majke – ona ista u kojoj ga je ispratila na stanici, a koja je još uvijek mirisala na dim iz šporeta, domaći sapun i nju. Ispod šamije ležala je jedna stara, izblijedjela fotografija: Amir kao dječak, nasmijan, sjedi joj u krilu ispred njihove trošne kuće.
Ispod slike stajalo je pismo ispisano njenim drhtavim rukopisom:
„Sine moj, dragi Amire, Znam da ti moja hrana više ne treba i da sada imaš sve što ti srce poželi. Nisam ti slala pite i ajvar zato što sam mislila da si gladan, nego zato što su te tegle bile jedini način da te moje ruke još jednom nahrane i dotaknu, kad već ne mogu da te zagrlim. Oprosti ako sam te osramotila pred tvojim društvom. Više ti neću slati kutije. Šaljem ti samo ovu svoju maramu, da je imaš kad mene više ne bude, da te podsjeti da te neko na ovom svijetu volio više od samog sebe. Čuvaj se, sine, i nemoj se stidjeti onoga ko si. Majka ti sve oprašta.“
Amir je stegao maramu na grudi. Miris doma i majčinog zagrljaja zapahnuo ga je svom snagom. U tom trenutku nestali su i München, i posao, i skupi automobil, i lažni ponos pred kolegama. Pao je na koljena pored otvorene kartonske kutije i gorko zaplakao, slomljen spoznajom koliko je bio slijep.
Nije čekao jutro. Ostavio je sve, sjeo u automobil i krenuo putem na jug – nazad prema Travniku, moleći boga samo za jedno: da stigne na vrijeme i još jednom zagrli majčin
e umorne ruke.