Stajala je na pragu, drhteći, a krupne kapi znoja skupljale su joj se na čelu. Karta je bila stara, rubovi su se mrvili, a crtež je bio izblijedio, ali još uvijek se jasno nazirao zamršeni lavirint puteva i simbola.
“O-ovo…”, promucala je, glas joj je bio jedva čujan, “našla sam ovo iza ormara… Mislim da nije… obično…”
Ušla sam u stan. Mirisalo je na vlagu i staru hartiju. Na stolu je ležala još jedna, slična karta, ali ova je bila novija, svježija.
“Šta je to?”, pitala sam, osjećajući kako me hvata nelagoda.
“To je… to je karta…”, rekla je, a oči su joj se raširile, “ali ne bilo kakva… Vodi do nečega… nečega što je bilo sakriveno…”
Prekinuo ju je još jedan zvuk, ovaj put oštriji, zvuk lomljave stakla. Došao je iz donjeg sprata.
Pogledale smo se. Nije to bio pad stvari. To je bio… neko. Neko ko je znao za
kartu.