Distanciranje od onih koji nas neprestano kritiziraju i omalovažavaju, čak i kada su u pitanju naši najbliži, može biti izuzetno teško, ali često je neophodan korak za očuvanje našeg mentalnog zdravlja i emocionalne stabilnosti. Psiholozi često naglašavaju važnost postavljanja granica u odnosima, bez obzira na to jesu li ti odnosi obiteljski, prijateljski ili romantični.
Kritika sama po sebi nije uvijek loša. Ona može biti konstruktivna i pomoći nam da rastemo, da prepoznamo vlastite slabosti i da postanemo bolja verzija sebe. Međutim, postoji velika razlika između konstruktivne kritike i neprestane negativne kritike koja nije motivirana željom da nam pomogne, već da nas povrijedi, ponizi ili učini nesigurnima.
Ljudi koji nas konstantno omalovažavaju često to rade iz vlastitih nesigurnosti. Njihove riječi odražavaju njihovu unutarnju borbu, a ne nužno stvarnu procjenu naših postupaka ili kvaliteta. Međutim, iako je korisno razumjeti razloge iza takvog ponašanja, to ne znači da bismo trebali tolerirati stalne napade na naše samopouzdanje i vrijednost. Toleriranjem takvog ponašanja šaljemo poruku da je to prihvatljivo, što samo može dodatno pogoršati situaciju.
Kada su u pitanju naši najbliži – roditelji, braća, sestre, partneri – situacija postaje još složenija. Naši odnosi s najbližima često su prožeti dubokim emocijama i osjećajem odgovornosti. Možemo osjećati da im dugujemo lojalnost ili da bi udaljavanje bilo znak nepoštovanja. No, psiholozi naglašavaju da distanciranje ne znači potpuno prekidanje odnosa ili isključivanje ljudi iz našeg života. Radi se o postavljanju emocionalnih i psiholoških granica koje će nas zaštititi od daljnjih povreda.
Jedan od prvih koraka u ovom procesu je osvještavanje problema. Mnogi ljudi godinama trpe negativnu kritiku i omalovažavanje, često vjerujući da je to “normalno” ili da “tako mora biti”. Međutim, kroz samorefleksiju i možda uz pomoć terapeuta, možemo početi prepoznavati destruktivne obrasce ponašanja i njihov negativan utjecaj na naš život. Samo onda kada smo svjesni problema, možemo početi poduzimati korake kako bismo ga riješili.
Drugi ključni korak je komunikacija. Ponekad ljudi nisu svjesni kako njihove riječi i postupci utječu na nas. Otvorena, iskrena i mirna komunikacija može pomoći u razjašnjavanju osjećaja i postavljanju granica. Važno je reći kako se osjećamo bez optuživanja ili napadanja druge strane, jer to može samo izazvati dodatnu obranu i sukob.
No, što ako komunikacija ne donese rezultate? Što ako, unatoč našim naporima, osoba i dalje nastavlja s negativnim ponašanjem? U takvim slučajevima, distanciranje postaje jedini održiv korak. To može značiti smanjenje kontakta, izbjegavanje određenih tema razgovora ili, u ekstremnim slučajevima, potpuno prekidanje odnosa. Distanciranje nije čin osvete, već oblik samoodržanja. Ono nam omogućuje da zadržimo svoju emocionalnu ravnotežu i da se okrenemo prema odnosima i situacijama koje nas podržavaju i potiču naš razvoj.
Psiholozi često ističu važnost samopouzdanja i samopoštovanja u ovim situacijama. Ako vjerujemo u svoju vrijednost i ako smo svjesni svojih kvaliteta, lakše ćemo prepoznati kada nas netko pokušava srušiti. Također, lakše ćemo postaviti granice i zaštititi se od toksičnih odnosa.
Na kraju, distanciranje nije jednostavan proces, ali je često nužan za očuvanje vlastitog mentalnog zdravlja. Bez obzira na to tko je izvor negativnosti, bilo da se radi o obitelji, prijateljima ili partneru, mi imamo pravo na odnose koji nas podržavaju, a ne one koji nas povređuju. Kada se distanciramo od onih koji nas stalno kritiziraju i omalovažavaju, otvaramo prostor za zdravije, sretnije i ispunjenije odnose, ali i za osobni rast i emocionalnu slobodu.